U potrazi za livanjskim divljim konjima
Avantura zvana Cincar je okupila 57 učesnika iz Zenice, Kaknja, Viteza, Sarajeva, Maglaja i Tešnja. Već u 5 sati ujutro bili smo spremni za polazak pred zeničkom arenom . Čudan neki motor u nama, dok svi spavaju i snivaju , mi koristimo nedeljno jutro za putovanje u dubine i ljepote Bosne i Hercegovine. Iako je u Zenici padala kiša prije polaska, nismo se obeshrabrili, u Livnu nas je dočekala topla dobrodošlica članova P.D. Cincar. Očekivali smo da ćemo putem vidjeti i glavne zvijezde Cincara, te predivne konje vrane, ali ovaj put nas oni nisu dočekali. Jedno ugodno upoznavanje i kratke poruke domaćina i već smo bili na putu predivnim prostranstvom.
Prilikom uspona magla nam je povremeno zaklanjala poglede, da bi nas u potpunosti prekrila u zadnjem dijelu uspona na vrh.Na najvišem vrhu od 2.006 m. različita doba, dok je sa sjeverne strane sniježni prekrivač ali uz povremene zrake sunca, sa južne je duvao veoma jak vjetar i hladnoća. To nas nije obeshrabrilo da se slikamo, ručamo i uživamo u zasluženoj pauzi nakon osvajanja vrha, jer naša je volja veća od svake planine.
Nakon 50-tak metara spuštanja sa vrha magla je ostala za našim leđima a pred nama predivan pogled, pružila se prostrana i krška visoravan, k'o šaren ćilim. Spustili smo se do ostataka Švabinih štala sa našim vodićem Tomom, gdje su nas dočekali domačini Branko i Anđelko i upriličili nam kratki čas istorije o tome kako je u tim Švabinim štalama (ime dobile jer su ih napravili za vrijeme austrougarske a kasnije obnovili švabe) počela proizvodnja livanjskog sira.
Nakon pauze i predavanja, krenuli smo put planinarskog doma. Još je sat vremena ostalo do doma kada smo primjetili jedno veće krdo konja. Iako su se nalazili 30 minuta hoda u drugom pravcu nego što je dom a učesnici iako već umorni i iscrpljeni to su zaboravili istog momenta kad su vidjeli ta divna stvorenja, odlučili smo da skrenemo i odemo do njih.
Radost planinara prilikom susreta sa bijelim, sivim, riđim, vrancima je bila evidentna. Pokoji keks, komad hljeba u ruci i već su nas okružili. Svi nepripitomljeni, bez vlasnika, divlji, da li zbog hladnoće, nedostatka hrane, uspjevali su svladati strah i nakon kratkog “njuškanja“ približili su toliko da su jeli iz ruku svih onih koji su isto tako savladali svoj strah od večeg i jačeg.
Kad nam je nestalo hrane, krenuli smo svojim putem, a konji misleći da će dobiti možda još koji komah starog hljeba kratko su nas pratili, neki od njih su galopirali oko nas i time nam pružili priliku da ih vidimo u njihovom punom elementu, u njihovoj snazi, brzini i eleganciji. I tako nakon predivnog druženja sa Zekanom, Golubom i drugima sa osmjehom na licu krenuli smo prema svojim autobusima.
Kažu možda se na Cincaru krije tajna… Mislim da je svako na svoj način otkrio tu “tajnu“ koju nosi Cincar…
Do sljedeće planine VEDRO 😉
