Lukomir – Srce Bjelašnice koje i dalje kuca

Još dok sam napuštala selo Umoljani, skrećući prema vrhu Obalj, konfrontirao me taj kraj svojom vatrom, vatrom koja se nikada ne gasi, koja plamsa u tradicijama naroda, živi i traje, prenoseći se uporno s koljena na koljeno, po odavno utvrđenim pravilima. Šarene tradicionalne rukotvorine: priglavci, šalovi, kapice, rukavice…, krasili su drvene ograde mještana. Izložiše oni to šarenilo na svoj drveni „izlog“ zvani taraba, u nadi da se šta pazari. Razmijenila se pokoja lijepa riječ, osmijeh, a vala i priglavak sa nasmijanom i znatiželjnom nanom, koja nas je mahanjem ispratila na naš daljnji put, poželivši nam sreću. Ostavivši nanu, zadovoljnu što nešto i pazari, krenuli smo koračati Bjelašnicom koja je tog jutra bila u svom najljepšem izdanju zelenog.

Pokušavam dočarati prirodu ovog dijela Bjelašnice u nekoliko riječi. Pokušavam nemoguće. Naprosto svaki korak ispisuje najmanje jednu stranicu punu utisaka, epiteta, poređenja, … Um se čak i ne počne navikavati na jednu vrstu pejzaža, a da se odmah na njega ne naniže drugi, potpuno drugačiji od prethodnog.
Nakon dolaska na Obalj i divljenja zelenim prostranim ledinama, koje se završavaju oštrim obroncima i grebenima, odmah slijedi druga slika – dolazimo u srce Bjelašnice, selo Lukomir. Opet me dočeka nanin drveni izlog taraba, gdje su, naravno, izloženi samo oni najbolji ručni radovi, različiti po veličini i obliku, boji i namjeni.

Prisjetih se susreta sa Lukomirom 2015. godine – „Beskonačnost zamrznuta u vremenu“. Ni ove godine nije se „odledila“. Vrijeme i dalje stoji i prkosi. Čak i izlozi nanine tarabe su uvijek isti – priglavci su uvijek „in“, da se razumijemo. Tako i treba da bude. Lukomir je bio, i dalje će da bude glavni svjedok prošlosti, a prkos budućnosti. U nadi da ću ga zateći i narednih decenija tako istrajnog u prkošenju godinama, turu nastavljam dalje, razmišlajući kako opisati ovu oštru i intenzivnu, ali savršenu i jedinstvenu, smjenu bjelašničkih detalja.

„Patchwork“ – sinula mi je misao. Riječ je engleske etimologije, a izvorna definicija zvuči ovako: „komadići tkanine, kože, vunenog pletiva i sl. raznih boja i uzoraka sastavljenih u jednu cjelinu za različitu upotrebu.“ Opis ne može biti bolji. Kako je nana izložila svoj asortiman na tarabu, tako se i Bjelašnica dobro potrudila da nam one nejljepše detalje sebe sjedini u jednu cjelinu. Svi različiti i karakteristični, a svi jedno.

Ulazeći u prirodno sklonište od kiše, prelijepu šumu, uživali smo u mirisu i zvuku kiše, ali i pokojoj kapljici što bi je krošnja nehotice propustila. Sa desne strane vjerno nas je pratio kanjon Rakitnice, sve do Studenog potoka. I evo ga, novi detalj patchwork-a, šarenilo u zelenilu. Kao pjegice na licu, flora ovog polja jedva je čekala sunce kako bi se mogla razliti po cijeloj površini zelenila, bez pravila i rasporeda. Onako divlja i slobodna, šarena i jedinstvena.

I pred sami kraj, Bjelašnica ne bi bila Bjelašnica, a da ne pokaže svoje promjene raspoloženja. Da je ustala na lijevu nogu, nije bilo teško zaključiti. Ne, nije nam poslala onaj lijepi bijeli pufnasti oblak sličan ovčicama. Naprotiv. Iznad naših glava zakovitlao se crni, teški, mokri oblak, toliko crn i težak da se naprosto zapitaš kako uopše stoji u zraku i prkosi gravitaciji. I da avantura bude još nezaboravnija, sav sadržaj iz ovog crnila prosuo se po nama, toliko jako i intenzivno da je svaka kapljica na koži boljela kao ona „odgojna“ šiba iz djetinstva. Ali bila je to ekipa koja uživa u kiši, pa smo to sve primili kroz smijeh i širenje ruku prema nebu, vodeći se onom poznatom „kad je bal, nek’ je maskenbal“.

I tako je nastala nova, friška avantura, pohranjena u polici sjećanja, spremna da bude servirana rodbini, prijateljima, djeci, unučućima.

Bjelašnica – volimo je i kad je neraspoložena.

Tekst poslala : Raindance_maggie (Instagram profil)