Kao i legenda o Divi Grabovici, i naša jesenja avantura na planinu Čvrsnicu činila se čarobno neobičnom i nestvarnom. Hodanje uzanim stazama preko oštrog, površinskog krša pa sve do Hajdučkih vrata, za svih 69 učesnika značio je pravi izazov. Ali uspon na 2000 metara i pogled na kameni bosanski prsten, koji je još 1985. godine proglašen zaštićenim spomenikom, bili su vrijedni naših umornih tabana.
Pri samoj objavi da je naš idući pohod baš na ovu hercegovačku ljepoticu, autobus je bio pun. Do samog izleta u pratnji smo imali još četiri automobila. To govori o privlačnosti Čvrsnice i njenih obronaka. Na Čvrsnicu vodi više staza: iz Masne Luke, iz Zelenike preko Malog jezera, iz Vitlenice preko Hajdučkih vrata. Mi smo odabrali ovu zadnju, jer cilj su nam bila Hajdučka vrata, te smo zbog velike grupe i kratkog dana pohodili upravo tom stazom.
Polazak u pet sati ujutro, nesigurni da li smo budni ili još uvijek spavamo, probudio je u nama iščekivanje koje pamtimo samo iz djetinjstva, a koje je uvijek najavljivalo poseban dan. Dočekalo nas je zubato sunce i oštar planinski zrak. Početak staze: grabova šuma i nepregledan hlad. Svi smo ubrzali ne bi li nas jednostavan zakon fizike ugrijao. A sa druge strane, sunce. I sve je onda bilo lahko. Četiri sata uspona po kamenitom terenu, kroz jesenje boje planinskih strana, pokraj malog jezera Crvenjak i uz nekoliko pauza, nađosmo se pred gustim šipražjem.
Čuo se samo uzdah kroz gomilu, kao molitva, a onda tišina. Na kamenitoj strani stajaše vrata, viša i čvršća od svih, kapija hajdučka i prkos vremenu. Bosanski prsten koji te zove da ga prođeš, skoro kao prolaz na onaj svijet. Kao u transu ideš prema njemu, da uhvatiš jednu fotografiju, jedan trenutak, jer znaš da ga drugačije ne možeš opisati. Ali i slika je malo. Treba doživjeti taj simbol Hercegovine, to planinsko hodočašće što umara tijelo i puni dušu.
Povratak se činio beskrajnim. Sunce je već smanjivalo svoju snagu i bojali smo se hoda u noći. Ali stigošmo pred sami sumrak, iscrpljeni, bolni ali itekako zadovoljni. Pozdravili smo usput i jezero Blidinje, smješteno između Čvrsnice i Vrana.
Vrata smo ostavili na planini, ali ostaje pitanje: Da li smo gore ostavili i dio sebe?!
