Trinaestog i četrnaestog dana mjeseca augusta prepustismo se u ruke jednom iskusnom i uvaženom timu stručnjaka. Samo rijetki mogu da učestvuju u njihovom avanturističko-istraživačkom projektu. Kako bi uzeo učešće u istom, moraš da ispunjavaš nekoliko preduslova:
- Teško postižeš sitosti za avanturom;
- Ne posjeduješ ugao gledanja na svijet – ti posjeduješ svih 360 stepeni kružnice;
- Ljepota prirode kod tebe ne izaziva alergije, nego napad čistog endorfina;
- “Patiš” od prvog stadija “zarazne bolesti” zvana “osmijeh od uha do uha” ili čak drugi stadij bolesti “grohotom se smijem” gdje zaraziš najmanje deset učesnika oko sebe.
Tim stručnjaka sačinjen je od tri člana, a to su: Prenj – ujedno I voditelj projekta, odlučan, promišljen I autoritativan. Boračko jezero – drugi član tima koji u projekat unosi staloženost, balans I mir, te Neretva, samoincijativna I oštroumna, ima suprotan zadatak od kolege Boračkog – nemir, disbalans te pretvaranje endorfina u adrenalin glavne su joj karakteristike.
Projektu je prisustvovalo 56 izabranih kojima je namjerno oduzeto uputstvo korištenja svojih čula. Hipoteza projekta, da će se učesnici postepeno prilagođavati okolini I uključivati svoja čula kroz razvoj projekta, bila je pobijena odmah na početku. Naime, učesnici su odmah pri dolasku na Konjičku Bijelu ispoljili drugi stadij bolesti “grohotom se smijem” pa je došlo do međusobne zaraze. A glad za avanturom? Više je to bila krvoločnost za avanturom. Zapaženo je da učesnici tokom pohoda na Prenj nisu koristili onih 360 stepeni kružnice gledanja na svijet – bili su to čak koncetrični krugovi, minimalno 1800 stepeni. Prenj nije mogao proizvesti toliko endorfina koliko je našim tijelima bilo potrebno – sve nas je činilo sretnima – kamenjar, markacija, prenjska divlja menta, miris ciklame, izvor na Jezercetu. Tokom projekta zapaženo je nešto, do sada još neevidentirano. Naime, došlo je do mutacije virusa “grohotom se smijem” u “plačem od smijeha”. Brzi testovi dokazaše uzročnika. Radi se o novom virusu kojeg nazvaše ŽUTI KAMION 2016. Dok se Svjetska zdravstvena organizacija bacila na detaljnije istraživanje ovog novog uzročnika, mi smo svoju zarazu nastavili širiti kraj logorske vatre na idiličnom Boračkom jezeru, naravno uz zvuke gitare. Plesalo se, pjevalo se, i radovalo se predstojećem jutarnjem raftingu, a Neretva je već zlokobno trljala svoje ruke, očekujući nas sa podlim osmijehom na licu. Sutradan ujutru, bacili smo se u ruke Neretve, koja nije imala baš najbolje namjere sa nama. No, računicu nije napravila sa supermoćima ove ekipe. Imali smo tu odličnu sposobnost prilagođavanja svemu i svačemu, pa i samoj divljini Neretve. Skladno smo divljali sa njom. Raftali, skakali, plivali, bacali se, smijali, vikali, prskali. Definitivno nam je isforsirala svih 5 čula. Tako nas Neretva “pljunu” na cilj, te malo zbunjena našim ponašanjem, nastavi svojim tokom, a za njom nekoliko upitnika, misleći u sebi “ovi definitivno ni na šesto čulo nisu gluhi.” I tako se završi naše ludo učešće u projektu „Preko vode do slobode“, gdje je na kraju novi virus “plačem od smijeha”uspio da progredira u svoj četvrti i završni stadij “hronični facijalni kes” za kojeg, nadamo se, ne postoji lijek.
Tekst poslala : Raindance_maggie (Instagram profil)
