Drago mi je, ja sam san većine vas

I tako se stvorio ispred mene, odjednom. Pružio mi je ruku, jako ju stisnuo, te je veoma samopouzdano, čak pomalo egocentrično, rekao: „Drago mi je, ja sam San većine Vas.“

Gledam u njega, ne trepćem, kao zetečena, njegova ruka još čvrsto čuva moju. Visok je, snažan, neovisan. Pogled mi je bio toliko fiksiran na njega, da ga ni sa velikim trudom nisam mogla smaknuti. Pitam se kako je neko s toliko arogancije, umišljenosti i egoizma uspio ubrzati moj srčani ritam, učiniti da mi se dlanovi znoje i cijelo moje interesovnje usredočiti na sebe samog? Doduše, takve smo mi djevojke, volimo z ločeste dečke, doživljavamo ih kao izazov, ali otom potom,to je tema za drugu kategoriju.

„Ma ko si ti da se usuđuješ izazvati u meni osjećajdivljenja prema tebi? I pusti moju ruku, želim je nazad!“ povišenim tonom sam mu rekla, pokušavajući ljutnjom sakriti svoj strah ili
divljenje ili šta već.

„Ja sam jedini koji u tvojoj domovini ima pravo i mogućnost ‘nosom oblake rezati’. Što se tiče tvoje ruke, neću je pustiti narednih dvanaest sati tvog života. Samo kreni sa mnom, a osloni se na svoja čula. Danas ćeš shvatiti šta je ljepota.“ Šta? Ko? Kakvih dvanaest sati mog života? Da li da krenem s njim? Pa ne poznajem ga? Ali šta me uporno tjera da ipak krenem? Pa vuče me za ruku, šta ja mogu! „Drago mi je, ja sam gospodin Impresivni, ali slobodno me zovi Maglić. Ajde pođi, idemo. Zar se još dvoumiš?“

Upravo tako se odvijao taj dijalog između gospodina Impresivnog, zvanog Maglić, i mene kada sam ga ugledala ispred sebe i u glavi ga kategorisala kao jedan nedostižan, snažan, arogantan ali ipak izazovan sivi masiv. Nisam ni slutila da će ova prva tri epiteta na kraju dana biti izbrisana iz moje glave. Ali jedan će ostati – izazovan. Ipak, žensko sam, zločest je to neki dečko, mislila sam, pa je to presudno bilo da krenem s njim. Strah me nadvladao, nisam očekivala tu bezgraničnost i te horizonte kojima se zapravo horizonti nisu mogli ni vidjeti. Pitala sam se da li je to do moje dioptrije ili stvarno postoji toliko prostranstvo, da se u daljini gube te dodirne tačke s nebom. I tako sam prešla prvih nekoliko nadmorskih metara od ukupno 2 386.

„Za svaki pređeni metar nadmorske visine pripremio sam za tebe po jednu priču, u kojoj ćeš ti biti glavni lik, jer želim da ovu priču doživiš na način kako je priroda doživljava.“

Pogledala sam ga, pomalo konfuzno. Da li da se bojim ili da se prepustim priči. Šta ako dođe do nekog zapleta, kojeg neću moći otpetljati. A da, kada smo već kod otpetljavanja, šta je sa onim sajlama? Pa taman sam dovoljno smotana da se zapetljam u sajlu, pa će me kao omča oko vrata stegnuti, ili će ipak puknuti i završt ću u nekoj provaliji? I u tom svom razmišljanju kako ću sada postati pokojna ili rahmetli, sinu mi u glavi misao. ‘Pa super, memorijalni pohod na Maglić će nositi moje ime!‘ Koje razmišljanje. Obuze me panika. Želim nazad.

„Ne brini, ja ću u ovoj priči biti fabula. Nema potrebe za crne misli. Ajde, pa čuvam te!“ reče mi gospodin Impresivni, i ja nastavim. Osvrćem se oko sebe, i ne mogu vjerovati kakav prizor mi poklanja. Da li mi je danas rođendan? Božić? Bajram? Šta sam propustila? Počela sam se štipati, misleći da sanjam. Pa nikad u svom životu nisam vidjela ove boje, nisam znala ni da postoje. Kako se zovu? Pitala sam ga odakle „nabavljaš“ te meni nejasne boje, kako ih uspijevaš tako uskladiti, koju vrstu mode „furaš“. Pa urbano sam čeljade, trebala bih znati za ovaj stil.

Pogledao me, nasmiješio se i samo rekao: „Nadčulna božanska čarolija.“ Eno sad, još je i čarobnjak neki, pomislih. Pa dobro, upravu je, mene je uspio očarati. Zaista sam nakon nekoliko sati počela da uživam. Metabolizam mi se odavno stabilizirao, čula su mi se rafinisala, odbacila osjećaj straha, pa mi se isfiltrirao samo osjećaj divljenja, i sa nestrpljivošću čekala svaku njegovu „jedno-nadmorsko-metarsku“ priču. A i uživila sam se kao glavni junak te priče. Mase ljepote oko mene, sve oko mene se takmiči da bude najljepše, svaki pogled se sebično nadmeće i trudi kako bi bio proglašen najljepšim pogledom, a ja sudac, pa odlučujem o pobjedniku današnjeg natjecanja. Svaki pogled je imao svoju nemjerljivu ljepotu, bilo ih je mnogo: pogled u strašne smrtonosne provalije, pogled na daleke zelene i šarene površine, pogled prema Volujku, Bioču, Trnovačkom Durmitoru, Vlasulji, Pivskom jezeru, Trnovačkom jezeru, pa sam pogled u nebo, u oblak, sa sobom je nosio svoju čar. Da, pogledi su se zaista potrudili da mi ponude najbolji dio sebe, neprestano su se nanovo dokazivali i iskakali pred moje oči, živahno i veselo.

„To uvijek rade“ reče gospodin Impresivni „uvijek žele biti viđeni, biti najbolji, najjedinstveniji, jednostavno žele da ti se uklešu u pamćenje i da zauvijek tu ostanu. To su moji prijatelji, Pogledi. Moraš priznati da su nezaboravni, zar ne? Vidi što te gledaju….da, Pogledi te gledaju, čekaju da proglasiš najljepšeg.“ Odgovor mi je nalikovao na neki diplomatski „Svi su pobjednici. Ali zaista, svaki se uspio uklesati u moje pamćenje i ostati tu zauvijek. I tako, došao je do svoje 2 386 priče, koju mi je pomno dočaravao i bio jako uspješan u tome. Ja sam ga ležeći slušala, udišući nešto razrjeđeniji zrak, ne vjerujući da se nalazim iznad svoje domovine, na najvišljoj tački, pa prepustim se svom malom trijumfu, ali ipak s jednim plačućim okom – pa bila mu je to posljednja priča.

Pitala sam ga možemo li sada zajedno ‘nosom oblake rezati’, a on mi je na to odgovorio: „Jedini sam koji u ovoj zemlji ima pravo i mogućnost da ‘nosom oblake reže’ ali nisam takva sorta. Da jesam, ne bih vama, koji me želite osvojiti, dao niti jednu mogućnost za osvajanje, a dao sam vam četiri. Četiri načina da dođete do mene, da me posjetite i da vas naučim sposobnošću postupanja životom na umjetnički način,da vam dokažem da je danas ipak lako imati svijest o ljepoti življenja. U 2 386 priča vas načinim glavnim likom, pozovem svoje društvo Pogleda da vam svaku tančinu dočaraju na takav način za koje ne postoje riječi koje bi to opisale. Još dobijete autoritet da sudite o najbolem Pogledu, jer osjećaj lijepog se ne može uhvatiti u teorijske logičke sisteme. Pa pokazao sam vam boje za koje ste mislili da ne postoje, note mirisa za koje niste ni znali. Ja samo želim da shvatite da je svakom zdravom čovjeku svojstvena slobodna igra imaginacije i intelekta i da takav vid života mogu naći u tananoj ljepoti svakodnevnice. A ‘nosom oblake rezati’ –to nisam ja, tako se nisam predstavio na početku, sjeti se!“ Zastala sam. Vraćam se na čin upoznavanja s gospodinom Impresivnim. I da, bio je u pravu. Rekao je da ima tu mogućnost, ali ne da to i čini. Postidila sam se dok mi je davao ovaj dubokouman odgovor na moje plitkoumno djetinjasto pitanje. I baš kao da je čuo o čemu razmišljam, rekao mi je, i dalje ne puštajući moju ruku: „Ne brini, ne ružim te. Ovo svima vama kažem, koji me dođete posjetiti. Neki me slušaju ali me ne razumiju, dok me drugi ne žele ni slušati niti razumjeti. Oni koji moje riječi čuju i shvate, vjeruj, sretni su to ljudi. Znaš, sve priča, samo treba znati slušati.“

Pitala sam se da li sam sad sretna, jer sam ga ja čula i razumjela. Lagala bih kad bih rekla da nisam sretna. I tako dok sam ja slušala i čula sve oko sebe, i u svojoj glavi sreći, na koju sam dobila pečat, dala okvir, kačeći je na svoj mali zid trijumfa, odjednom osjetih kako pritisak u mojoj desnoj ruci nestade. Okrenuh se, i zetekoh sliku kao na početku moje priče, ali ovaj put bez ona tri epiteta: samo izazovan sivi masiv.

Pogledao me i rekao: ” Čekam te sa novih 2 386 priča!”

Tekst poslala : Raindance_maggie (Instagram profil)