Članovi Vedra nadjačali snagu Maglića u septembru

Septembra dvadesetosmog, 2014. godine, samo nekoliko sati poslije ponoći, jedanaest avanturističkih duša osjetiše glad, te odlučiše da se bace u lov na svoj plijen. Željeli su da se nahrane oduševljenjem i zadovoljstvom  – željeli su OPET osjetiti ukus slobode.

Naoružani pretopstavkama, za koje smo znali da će biti nadmašene, krenuli smo u 03:00 iz Zenice. Na Dernečište smo stigli u 07:30.

Hladan vjetar je očigledno bio znatiželjniji i nametljiviji od onih nekoliko sebičnih zraka sunca. Ali nismo se bunili, i dopustili smo mu da bude dio naše ekipe. Uspon je postajao sve jači i teži, naša tjelesna temperatura sve veća, a temperatura zraka sve manja. U jednom trenutku svakom koraku predhodilo je hvatanje za stijene i sajle. „Brod ne ide naprijed ako svako vesla za sebe“ – vladao je timski duh.

I tako, Maglić ne bi bio Maglić a da ne dokaže da je jedan od najvećih protivnika monotonije, pa nam je ovaj put poklonio jedan pogled na bijelo – na svoj sniježni pokrivač kojeg je čuvao na svojih 2386 m nadorske visine.

Nakon osvajanja njegovog vrha, krenuli smo prema toplom srcu gdje je nakon bijele scene uslijedio  novi kadar, nove boje, novi pogledi – suncem obasjano Trnovačko jezero. Pogled krade dah, boje neopisive…ma kucalo je samo za nas.

Ni ovaj put nam Maglić nije dozvolio da život gledamo kao sivu cjelinu, natjerao nas je da svaki djelić njegovog mozaika gledamo izbliza jer u tome su skriveni ljepota i sjaj. Tjera nas da podignemo pogled nebu, što često zaboravljamo…tjera nas da ustanemo rano kako bi vidjeli zoru, tjera nas da vidimo svoju sreću koju često podcjenjujemo.

Nakon 14 kilometara „shvatanja sreće koja se uvijek nalazi u nama“, stigli smo na Prijevor, gdje se završio naš lov na slobodu, a počelo procesuiranje doživljenog i viđenog. Sretni, jer smo uspjeli u nastojanju da ugasimo glad, u 19:30h krenuli smo za Zenicu gdje smo stigli u 00:00h.

…ugasili smo glad, ali ne i ovisnost…

Tekst poslala : Raindance_maggie (Instagram profil)