34 godine od uspona Zeničana na Mont Blanc

Ove godine se navršava 34 godine od velikog uspjeha šest zeničkih alpinista, koji su davne 1980. godine, u julu mjesecu, osvojili Mon Blan. Udruženje za razvoj i podršku planinarstva i sportskog turizma “VEDRO” se, prenošenjem teksta pokojnog zeničkog novinara Jove Dragičevića, prisjeća ovog podviga naših sugrađana, na koje se mnogo ponosimo. Tekst prenosimo bez intervencija.

Gotovo 13 provedenih dana u snjegovima granitnih Alpa, četiri besane noći u glečerima Mon Blana i dvadeset šest sati neprekidnog uspona do krova starog kontinenta, – bilans je neustrašivog pohoda zeničke ekspedicije do evropskog alpinističkog Olimpa. To je pijedestal bez olimpijskih medalja, ali revers na život do nekog novog vrha – možda Materhorna ili Anda.

Najmlađi član ekspedicije, Edin Durmo, imao je svega pet godina kada je prva bosansko-hercegovačka alpinistička naveza 1967. godine “pokorila” vrh Evrope što je ljudskoj stopi odolijevao od iskona. Mon Blan, taj vitez među granitnim alpskim vrletima, pokleknuo je prvi puta pod ljudskom nogom prije gotovo dva stoljeća. Danas je ovo bizarno stjecište svih bjelosvjetskih majstora alpinizma, za neke i dalje samo pusta želja, za nas još jedno visoko odličje i korak dalje do viših svjetskoh vrhova. To je i najvrednije priznanje šestorici naših mladića, jer alpinizam nije igra nego viteški sport u kome pobjednik ostaje bez medalja, li dobija rat s nemilosrdnom prirodom i samim sobom, – pobjeda čiji se uspjeh ne dijeli na pojednice, već podjednako pripada svima i onima koji su stigli do vrha i brojnim nepoznatim njihovim drugovima i pokroviteljima ovog podviga. Bravo momci! Po jedna kolajna pripada vam svima – tebi Jusufe,Milane, Edine, i tebi Mukrime, Mustafa i opet Edine – pregršt kolajni, po jedna za hrabrost, upornost, izdržljivost i požrtvovanost.

ZOV PLANINE

Sljedbenici velikih uzora Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića, tragičnih osvajača “Prenja 70.”, po kojima alpinistička sekcija Planinarskog društva “Tajan” i nosi svoje ime, – pripremali su se za ovaj pohod na Mon Blan takoreći svih prošlih deset godina. Ostale su za njima vrleti Vlašića, Treskavice, Prenja, Čvrsnice, Maglića i Romanije, visovi austrijskog Gros Gloknera i masiv italijanskih Dolomita. Onome ko se nikada nije odmjerio s negostoljubljivim zakonima ćudljive prirode, nikada neće postati jasno šta jednom alpinisti može značiti zov planine. A smrt je, ma koliko to strašno zvučalo, česta pratilja svake ekspedicije. Zeničkim alpinistima je, nakon prvog kobnog pohoda, svaka i najokrutnija vrlet za ljubav s ljubavlju otvarala njedra. U to su se uzdali i ovoga ljeta, kada su se ponijeli mišlju da krenu dalje i od svog najuspjelijeg dometa. I ništa ih nije spriječilo da stignu do planiranog cilja. Ni 300 kg tereta koliko su bili teški oprema, hrana, pomagala, ni rđavo poznavanje stranih jezika, ni skromna materijalna situacija. Uz 67 hiljada dinara kojima su raspolagali od pokrovitelja uložili su i vlastitih 30 hiljada u cijenu ovog pohoda. Mon Blan je izazov najpoznatijim svjetskim majstorima alpinizma – zašto bi bio nedokučiv zeničkim mladićima.

KULA U OBLACIMA

Skromno i bez najave grupa odvažnih momaka: Jusuf Hrnjić, Milan Gvozderac, Mustafa Hodžić, Edin Durmo, Mukrim Šišić  i Edin Kundalić, napustili su rodnu Zenicu u noći između 25. i 26. jula. Dva dana kasnije, kad su se ulogorili na periferiji francuskog grada Šamoni, prve i posljednje stanice na putu do svog životnog uspjeha, obrisi granitnog Mon Blana izgledali su kao kula u oblacima. Ni orlovi gore ne viju gnijezda. A dole, samo na dohvat ruke, Šamoni – mondenski raj. Barovi, kockarnice, svjetleće reklame, noćni život bjelosvjetskih sladokusaca… Nadjačala je ljubav i strast alpiniste.

Noć između 28. i 29. jula – noć odluke. Nepripremljeni na klimatske uslove (bazno logorište Šamoni je 1030 mnv), zbog straha od nevremena, naši mladići su neočekivano riješili da krenu put najvišeg vrha. Oštra bura u glečerima Mon Blana najavljivala je opasnost da spriječi naše momke na pola puta. To bi značilo propast pohoda. Nisu dopustili da se tako nešto desi. Sa zorom 29. jula i prvi uzdah olakšanja. Bizarni obrisi Mon Blana svanjivali su ponosno među olovnim oblacima. Nije se smjelo gubiti vrijeme. Živežne namirnice; konzervirana supa, čaj, sir i sokovi (na tim visinama jedina upotrebljiva hrana) – bile su spakovane već u pet i trideset. Uspon je mogao da počne.

TROBOJKA VRH OLIMPA

Odlučujuće odbrojavanje otpočelo je u 11 časova 29. jula. Brdskom željeznicom u Le Zuš, a onda pješice, pa potom uspinjačom do 2350 mnv, dokle dopiru i turisti. Kretanje se nastavlja klasičnim alpinističkim usponom. Konak ih je svratio u osam sati naveče do napuštenog bivaka Aži di Git na visini od 3865 mnv. Radost susreta – ljudi u alpinističkim odorama, različitih boja iz svih krajeva svijeta. Japanci, Italijani, i naši; – Sarajline, Mostarci. Spavanje na pola kvadratnog metra. Teže se uspeti do limenog bivaka nego vrha Mon Blana. Ustajanje u zoru, 30. jula, pokret već u dva časa. Na petsto metara prije cilja – ponovo nevrijeme, orkan alpskih visova. Još jednom ekspedicija traži sklonište u glečerskom stijenju, ali riješenost ne popušta. Ovdje već više ni orlovi nebom ne lete. Posljednji znaci života ostavljeni su dole ispod ovog olovnog neba. I gle igre sudbine. Ponovo svjetlost obasja hridi najvišeg vrha Evrope. Više se nije imalo šta da čeka. Korak po korak, šutke s posljednjim naporima snage. U tri naveza, šest njih, hrabrih mladića rođenih ovdje pored ove pitome Bosne, više nisu prepoznavali ni sami sebe. Tu na domaku slave, iskrvavljenim rukama prepinju posljednje metre tog do sada samo sanjanog Mon Blana. Vrletni div se može opirati još samo koji trenutak…

Kada se u analima našeg alpinizma ponovo bude pisala slična priča, julsko podne – 30.07.1980., biće zabilježeno kao trenutak kada je zenička ekspedicija pobola jugoslovensku zastavu na vrhu evropskog alpinističkog Olimpa.

TERET PODVIGA

Ništa lakše do, nakon tako neočekivano kratkog pohoda, svega 26 sati uspona, spustiti se dole do mondenskog Šamonija da se proslavi radost uspjeha. Zaljubljenici planine su ostavili radost da je podijele sa nama, kad se vrate. Dok je lagoni život proticao tri kilometra dole ispod njihovog boravišta, nastavli su istraživanja u glečerima granitnih Alpa. Trebalo se odmjeriti i sa drugim usponima, steći uslove za pohod do nekog novog vrha, – možda Materhorna ili Anda. Jer teret alpinističkog podviga nije olimpijska medalja, već revers na život do idućeg pohoda, do novog alpinističkog Olimpa