Nećemo dozvoliti da nam se utisci slegnu. Ovi utisci nisu zaslužili da se u obliku taloga slegnu u naša sjećanja. Oni treba da budu slobodni, da kolaju našim tijelom, da ispunjavaju naš um i dušu. Posebni su to utisci – oni koji nas pokreću, inspirišu i motivišu, a pronašli smo ih 1 422 m iznad slane jadranske vode.
“Od ljepote pijani, do uha nasmijani i duša nam je otvorena knjiga” – tako nekako smo doživljavali posoljeni zrak tog vikenda. Sedamdeset avanturista bili su svjedoci susreta dinarskog i mediteranskog prostora, spoja kopnene i primorske Dalmacije u malom, a time i simbioze nadmorskih visina. Te nedjelje, 5 sati iza ponoći, napravili smo svoje prve korake od Kotišne prema Vošcu. Te nedjelje doživjeli smo najljepšu kontradikciju – RONILI SMO U VISINAMA.
Još smo se uspjeli kriti u jutarnjoj sjeni Biokova i uživati u buđenju Makarske koja je pod našim nogama postajala sve manja i dalja. Svaki korak iziskivao je jači fizički napor, dolazilo je do usporavanja, nesigurnosti kod pojedinaca, borba sa ličnim mogućnostima. Međutim, mučne nedoumice brzo su bile smjenjene ličnim pomijeranjem granica. Svaki naš novi korak bio bi nagrađen najljepšim tirkizom koji nam je pružao obris, sada već minijaturne, makarske obale. Tačka u kojoj nebo ljubi more se potpuno izgubila, pa naprosto dobiješ čudan osjećaj beztežinskog stanja u beskrajnom plavetnilu, osjećaj oslobođenja, tamo u nekoj vasioni gdje riječ “granica” jednostavno ne egzistira. Tu ni samo nebo nije bilo granica. Pa se pitaš “da li stvarno živim u svemu ovome?” Odjednom posmatraš taj element, koji toliko oduševljava ljudski duh kao nijedan drugi, i to iz perspektive ptice – VODA. Ovdje prestaje svaki daljnji komentar! Treba doživjeti.
Tog dana Vošac nije bio samo mjesto koje je svima oduzelo dah i riječi, takođe je bilo mjesto na kojem su se prolile i suze radosnice, mjesto koje je će za dvoje mladih ljudi biti od velikog “istorijskog” značaja – zaruke su krunisale neizmjernu ljubav mladog para. San je postao java.
Pogledaš tu eksploziju nesvakodnevnih i neopisivih događaja koje nam Biokovo nesebično dade na dar i pomisliš koliko si sretan čovjek jer su ti otvoreni putevi za mnoge čudesne stvari ovog svijeta. Bez plitkih ushićenja i uskogrude euforije postadosmo svjedoci ovih vrijednosti. I onda shvatamo: u cjelokupnom fondu istorije, stvaralaštva i prirode, među nebrojenim vrijednostima, jedan kutak je naš.
Sa ovom spoznajom krenuli smo ponovo da se približavamo obali Makarske, svako u svom razmišljanju I rezimiranju. Razmišljaš kako ti je, ustvari, neopozivo pravo da i sam istražuješ i da pronalaziš više od ponuđenog. Priroda će biti hermetički dekor bez ljudskih vizija. Ali čovjek bi bio siromašniji bez težnje ka prostorima u kojima, obogaćujući ih prisustvom i misaonošću obogaćuje i sebe novim oslobođenjima i djelovanjima duha.
Hvala Biokovu što je igrao igru bez pravila samoubjeđivanja i bez mutne nedorečnosti mogućih bijegova od stvarnosti. Hvala ti za prelijepu stvarnost!
Tekst poslala : Raindance_maggie (Instagram profil)
