Šta je planina bez ljudi, šta su ljudi bez planine, šta je Jahorina bez vedraša, šta su vedraši bez Jahorine. Sintagma, simbioza, suživot, a sve prati sreća, ljubav, ljepota, uživanje, osjećaji, divljenje…. Jahorina vedrašima za svaki uspon pruži avanturu, pruži onoliko koliko treba, taman da ne pretjera. Tako je bilo i ovaj put, autobus polazi iz Zenice malo kasnije nego inače, hladna noć i jutro su spriječili mnoge da dođu na vrijeme do mjesta polaska. Međutim sve se stiže. Kolana sa platoa Ski centra Jahorina na vrijeme polazi prema najvišem vrhu Ogorjelica.
Već pri izlasku iz autobusa osjetila se drastična razlika u temperaturi na planini i one u dolini. Što je vodičima sugeriralo da dodatno naglase bitnost adekvatne odjevenosti, a sve učesnike primoralo da se dodatno utople.
Sniježna idila, drveće okićeno pahuljama, hladan vjetar, pod nogama škripavi snijeg, a na jarko plavom oblacima prošaranom nebu uz povremenu izmaglicu ukazivao se koloritni horizont.
Kolona se polako, ali sigurno kretala preko Rajskih vrata prema vrhu Ogorjelica. Nestvarni pejzaži, povremeni udari hladnog vjetra brže su pomjerali kazaljke na satu i za tili čas smo ugledali vrh koji su svi učesnici savladali bez problema. Na vrhu nismo bili dočekani dobrodošlicom već snažnim i hladnim vjetrom koji nas je tjerao da se što prije krenemo spuštati nedopustivši svima da ovjekovječe trenutak fotografijom.
Nakon kraće pauze i okrepe u lokalnom ski baru pripremljeni za uslove vani zaputili smo se nazad na plato skijališta, a vrijeme do polaska autobusa kući smo iskoristili za druženje i razgovor o prošlim i avanturama koje se planiraju.
Svakim odlaskom na planinu stičemo iskustvo i učimo nešto novo što u velikoj mjeri olakšava svaki sljedeći odlazak na planinu.
