“Moj prvi maraton” – Larisa Spahić
Da mi je neko rekao prije 2 godine da ću pisati o iskustvima sa maratona rekla bih mu da nije popio lijekove ili da je nagazio na dobre sihre. Nikada se profesionalno nisam bavila niti jednim sportom ali sam uvijek bila aktivna i isprobavala razne aktivnosti. U osnovnoj sam čak nekoliko mjeseci trenirala atletiku. Planinarenje i uživanje u prirodi je uvijek bilo na prvom mjestu. Tu i tamo sam znala istrčati krug po zeničkom Kamberovića polju. Nikad više od 5km.
Češće sam počela trčati nakon što sam se udružila sa svojim curama iz ulice i želim im se zahvaliti na velikoj podršci. Trčanje nam je postalo vid aktivnog druženja i umjesto da ispijamo kafe satima cuclale smo flašicu vode između udisaja i maratonskog blebetanja. Počeli su se nizati kilometri, litri ispijene vode i kapi znoja. Lagano ali sigurno sam postajala ovisnica o trčanju. Više niti kišica, niti vrućina ni zima nisu bili izgovor za nepokrenuti se. Tako je to evo već treću godinu. Radovala sam se prvoj desetki, pa petneski, a onda je došao i prvi polumaraton koji sam istrčala u Zagrebu na Grawe noćnom maratonu 27.8.2016. Zatim naš Sarajevski polumaraton 17.9.2016. Šta sad? Pa neću valjda na maraton?! Znala sam da to nije šala i da ljudi godinama treniraju za svoj prvi maraton. Ja u svojoj karijeri imam dva službena i dva neslužbena polumaratona. Dogovori su ipak pali za Bratislavski maraton (2.4.2017). Probat ću se spremiti, ako ne bude išlo onda ću na polumaraton. Zbog privatnih razloga nisam se pridržavala treninga. Trčala redovno jesam ali potrebne dužine skoro nikako. Dvije sedmice prije maratona odradim 23km i skoro krepam. Posavjetujem se sa prijateljem i ekspertom za trčanje dr. Pavelom Vlahekom, koji iza sebe ima niz maratona, ironmana, ultra utrka, autor je knjiga o trčanju (Cestovno trčanje i Abeceda trčanja) i pored toga fizijatar je. Čeličnu volju imam (ipak sam ja iz Zenice :D) ali se samo bojim za svoje tijelo da li će moći podnijeti moju suludu ideju. Dobila sam zeleno svjetlo i vrijedne savjete kako istrčati taj prvi maraton.
U Bratislavu stižem dan prije utrke. Grad je preplavljen trkačima i pozitivnom energijom. Pokupim startni broj i paket za koji sam do sada najveću startninu platila, a ni majicu nisam dobila i to u plastičnoj kesi. Za sve discipline (štafeta, 10km, polumaraton i maraton) prijavljenih je ukupno 10801 osoba. Većinom Slovaci. Provjerim i ne mogu da vjerujem. Pa zar jedina iz Bosne i Hercegovine?! Na prvu razočarana, ali ipak sretna da se plavo-žuta zastava vijori među ostalima samo radi mene. Nešto se pojelo i malo prohodalo. Sutra ću ionako da Bratislavu optrčim i uzduž i poprijeko. Pavao mi daje zadnje savjete prije utrke. Fras me strefi kad smo skontali da je limit svega 5h!!! Za poređenje, neke utrke imaju 8h limit za završetak. Bila sam ubjeđena da će limit biti 5:30h. Vjerujte tih pola sata puno znači. Sve je bilo spremno za utrku osim mene. Legla sam u 23:00 ali mi nervoza nije dala odmah da zaspim. Sutra najavilo više od 25 stepeni. Pa dobro, ipak je to sve zabava. Ako ne bude išlo tješit će me da je bilo važno sudjelovati.
Dan D
Pozitivni adrenalin dere. Sretnem ekipu iz Hrvatske. Istežemo se i očijukamo. Pitaju me koja ti je najveća dužina. Kad im rekoh 25 (zaokružila sam, sramota me bilo reći 23) svi zašutiše i pogledaše me. Kaže jedan: “Malo je to al’ imaš veliko srce“.
Start je u 10h. Prije starta progovorim koju sa jednom Slovakinjom. Njoj je prvi maraton. Najduža distanca do sada joj je 35 km. Ma bolje da ja ni skim ništa ne pričam. A onda: 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1- START! Puštaju nas u valovima jer nas je jako puno. Ja sam crna narukvica tj. zadnji val. Krenem laganini da se zagrijem koji kilometar i držim svoj tempo. Ne dam da me masa povede. Organizacija je bila odlična i na svaka 2,5km je bila voda, a na 5km okrepa i piće. Nekoliko dana prije sam se hidrirala i natrpavala ugljikohidratima (ili kako kažu profići carbo-loading). Garmin je pokazivao moje kilometre koji su se sve više nizali. Čestitala sam sebi svakih dodatnih 5km (dobra taktika za motiviranje). Polumaraton je jedan, a maraton dva kruga. Moji navijači su me čekali i vjerno navijali. Nakon 10km maznem jedan energetski gel. Sa sobom nosim i malu flašicu vode i tokom cijele utrke pijuckam. Prvi krug sam uživala i upijala atmosferu. Navijači sa svih strana: mašu zvekama, urlaju, plješću, djeca nabacuju petice, bubnjari, DJevi i svi govore podme, podme (na slovačkom idemo/hajde). Moje lijevo koljeno je počelo malo boljeti. Po savjetu lupim jedan Neofen. Imam još jedan krug. Pocuclam drugi energetski gel. Izgrlim i izljubim svoje navijače u prolazu i pičim dalje. Ima relacija gdje je samo izbetonirana cesta i nema ljudi i dešavanja. Jedino trkački zombiji i pokoji volonter na štandu sa vodom. Užas! Prži i gore i dole. Nataknem slušalice i do kraja navijem Linkin Park. Prosto mi izvlače najžešću energiju. Hrabrim se: idemo nabacit još jednu peticu, tvoja prva 25ica, tvoja prva 30ka… Poslije 35 sve utrnulo pa ionako ništa ne osjetim. Glava je čvrsto odlučila. Samo guram naprijed. Pa kad sam dotle mogu još ovaj ostatak. Ostalo još 4km. Znam da ja to mogu ali je sad pritisak jer moram u pola sata da ih istrčim. To je dosta vremena ali kad si na izmaku snage vrijeme brzo prolazi, a kilometri nikad duži. Skupljam zadnje atome energije. Možda ukupno da sam prehodala 1km jer nisam smjela više obzirom da je moj tempo spor i ne bih stigla na vrijeme. Još samo preko tog mosta (čini se ko najduži na svijetu!). Cilj na vidiku, adrenalin mi je opet skočio, svi navijaju i čestitaju. Osmijeh od uha do uha. U cilju sam! Jeee! Doček moje najdraže osobe, medalja i suze (ipak je ostalo tekućine u meni). Presretna sam. Uspjela sam istrčati maraton. Vrijeme 4:50, 10 min prije limita. Aferim!
A onda dan poslije maratona: https://www.youtube.com/watch?v=m-hCuYjvw2I&feature=share . Šalim se. Nije bilo tako strašno. Upala mišića, jedan žulj i plav nokat. Nema tog što čovjek ne može ostvariti ako to sebi zacrta u glavi. Bolovi će proći, a maratonka ipak ostajem do kraja života. Živi sam dokaz kako i čisti rekreativci mogu istrčati maraton, bez članstva u nekom trkačkom klubu, bez posebno strogih treninga, ali uz baš čvrstu volju. Ipak, nemojte molim vas ići mojim primjerom. Istrčite makar jednu 30tku za pripremu. Drugi dan mi prijateljica, motivatorica i uzor u rekreativnom trkačkom svijetu Zrinka Vlahek (pored brojnih maratona iza sebe ima završena i tri Ironmana) pokloni triatlonsko odjelo. E pa baš mi je trebala i ta bubuca u glavi… 😀
Obzirom da se 2.4. obilježava kao Dan svjesnosti o autizmu, a plava boja na taj dan znači podrška njima, svoj prvi maraton posvećujem osobama sa autizmom i svim onima koji se svakodnevno moraju boriti sa tim stanjem. Different not less!
