Ledena avantura Larise Gluhić : Magična aurora na dalekom Islandu
Motivirana filmom „Imaš petlju?“ odlučim i ja da, kao Jack Nicholson i Morgan Freeman, sastavim svoju listu stvari koje u životu želim učiniti. Hvala Bogu, na to me nije natjerala neka nesreća nego čista radoznalost i želja za istraživanjem. Spisak je vremenom postao podugačak ali su se nekako stvari slagale same od sebe i stavke sam povremeno precrtavala. Jedna od mojih životnih želja bila je i „hvatanje“ aurore, magične polarne svjetlosti. Jednog dana ćeš i to da vidiš Larisa. Nisam ni pomišljala da će želja tako brzo da se ostvari. Ovisna o putovanjima i istraživanju, a limitirana finansijama, pronađem jako povoljne avionske kare za Island, a onda akcija vrbovanja. Ko želi u januaru ići u Ledenu zemlju? Za „ekspediciju“ se odluče još troje avanturista. I tako, nakon 5h vožnje, napokon sletimo u Reykjavik. Ledena avantura je započela. Putem interneta unajmili smo džip koji nas je čekao na stanici sa ključevima u bravi. Loki sa karakterom, kako je bio opisan na internetu. Vlasnika nikada nismo ni upoznali. To, valjda, tamo tako funkcioniše. Sa populacijom od oko 330 000 stanovnika u čitavoj državi i ograničenim mogućnostima izvoza, automafija i nema neke šanse. Inače, stopa kriminala je dosta niska, oko 150 zatvorenika na čitavom otoku (većinom kućni pritvor).
Island je otočna zemlja u sjevernom Atlantiku, mjesto gdje se Amerika i Evropa sreću i postaju jedno. To je mjesto na kojem se prostire najveći ledenjak (Glečer Vatna) i vodopad u Evropi, mjesto gdje se nalaze mnogobrojni gejziri, vulkani i odakle se jasno može promatrati neobični fenomen zvani aurora borealis. Island ima i najstariji parlament na svijetu, Althing, osnovan 930. godine. Inače je poznat kao zemlja vatre i leda.
S obzirom na to da imaju skoro neograničenu toplotnu i električnu energiju, na Islandu se u ogromnim plastenicima uzgaja raznovrsno voće i povrće. Tako možete probati islandske banana. Na ovom otoku drveća prirodno ne rastu. Ako koje i ugledate to je umjetno zasađeno i pomno uzgajano ljudskom rukom.
Prvi dan nas je čekalo ruta od 600 km. Zaputili smo se na poznati „Zlatni krug“: Nacionalni park Þingvellir, vodopad Gullfoss (u prevodu Zlatni pad), geotermalno aktivna dolina Haukadalur, koji sadrži gejzire Geysir i Strokkur (gejzir je, inače, islandska riječ). U toj se zoni može vidjeti još štošta, naslage minerala, vodopadi, ali i poznati rascjep koji dijeli sjevernoameričku tektonsku ploču od evroazijske i gdje je počelo zasjedanje najstarijeg parlamenta.
Vožnja kroz Island je po mnogočemu posebna. Jedini znak civilizacije kilometrima zna biti samo zaleđena izbetonirana cesta. Nikakvog skretanja, bilborda ili reklame. Samo bjelina na obzorju. Znali smo se voziti po nekoliko sati, a da ne vidimo niti jedan automobil ili naselje. Ponekad sretneš krdo sobova ili jato ptica. Sve je to nekako davalo posebnu avanturističku draž putovanju. Prve dvije noći smo spavali u kući u sklopu jedne farme. Ujutro se probudiš i vidiš prostrane ravnice koje završavaju u ledenom okeanu, a sa druge strane planine okovane snijegom. Povremeno zapuše takav vjetar da sam jedva mogla da hodam ili zatvorim vrat. Uprkos ledenom vjetru koji ti se uvlači u kosti, zaista sam uživala fotografisati u takvom okruženju, dok su pored mene skakutala dva vesela ovčarska psa i radoznalo gurali svoje vlažne njuške u objektiv aparata.
Drugu noć, tokom večere, provjerili smo prognozu za auroru. Prvo 0, a nakon par sati 1. To je značilo da su nam vrlo male šanse da je vidimo. Sutra ujutro se vraćamo u Reykjavik gdje je mnogo svijetlosnog zagađenja. Dakle, ta noć nam je bila jedina šansa. U povratku na „našu“ farmu, tokom vožnje promatrala sam vedro nebo. Bilo mi je žao što san ipak neću ostvariti. Umorni od obilazaka turističkih atrakcija taj dan, svi smo (osim šofera) počeli kunjat. Začuo se glas: „Ljudi! Ako ovo nije aurora, nešto jeste.“ Pogasili smo sva svijetla i svi brzo iskočili iz džipa. Majka priroda nas je počastila svjetlosnim spektaklom. Aurora borealis vijugala se po vedrom zvjezdanom nebu. Bila je to zelena zavjesa koja je čas nestajala, a onda se vračala u punom sjaju. Od uzbuđenja nisam skužila da sam Izašla bez jakne. Kad sam došla sebi brzo sam se obukla i zgrabila foto opremu. Nikad se ne zna koliko će predstava da traje. Nekada se desi samo nekoliko minuta. Naša je trajala čak nekoliko sati. Kažu nam da smo imali veliku sreću da je vidimo, budući da je njena prognoza za tu večer bila loša i da samo došli na tako kratak period (svega pet dana).
Prije nego smo krenuli na put, istraživajući po internetu, pronašla sam stranicu Bosanci na Islandu. Odmah mi padoše na pamet riječi Abdulaha Sidrana: „Nije Svijet mali, nego je golemo Zlo što nas je po Svijetu rasturilo!” Naravno, stupila sam u kontakt s njima. Zahvaljujem se Erni, Dragani, Jasminu, Srđanu i Zvjezdanu na informacijama, gostoprimstvu i savjetima. „Zasjeli“ smo jednu veče baš onako na balkanski način i očejfili kafu usred Reykjavika. Već su pali dogovori za obilaske i ponovni susret.
Na putu ka ajrodromu svratili smo u Plavu lagunu (Bláa lónið )– geotermalni spa centar na otvorenom. Voda je bogata silikom i sumporom te je dokazano da pomaže u liječenju kožnih bolesti kao što je psorijaza.
Još pod dojmovima ove neobične zemlje i predstave koju nam je majka priroda priredila uzletili smo. Sreća nas je i dalje pratila. Prilikom polijetanja ugledali smo i nekoliko aktivnih vulkana. Misija završena. Foto kamera je zauvijek zaledila zeleno vijuganje i ostala je uspomena za čitav život. Sada valja ostvariti još jednu stavku sa liste –posjetiti Island u toplijim danima.
Autor teksta i slika: Larisa Gluhić
