Kako to da su Kakanjke članice Udruženja VEDRO i još poneke planinarske priče

Kako to da su Kakanjke članice Udruženja VEDRO, kako su to gojzerice zamjenile štikle i još poneke planinarske priče

Jedan stari planinar iz Zenice upitao je na nekom pohodu moju prijateljicu i mene „Kako to da ste vi iz Kaknja članice udruženja Vedro? Nadam se da će pročitati ovaj tekst, jer pomalo šokirana pitanjem, ostadoh mu dužna odgovor…

Kako je sve to počelo? Počelo je od januarskog humanitarnog pohoda, „Evo ti ruke, Filipe“ . Kupovinom vaučera nije mi bila namjera hodati nego podržati humanitarni projekat. Prepreka Kakanj – Zenica bila je mnogo veće nadmorske visine od samog Lisca. (Kako sama doći u 7h na polazišnu stanicu, kako se vratiti, s kim hodati jer ne poznajem nikog dovoljno dobro, a ni gojzerice mi nisu baš prave zimske, a nemam ni dobar ruskak…) Ali za nekoliko dana našao se prijevoz do Zenice, nabavile nove gojzerice, i avantura je mogla da počne.

Nakon pozitivnog utiska sa tog pohoda, na Vlašić krećemo već nas dvije, a u „Potragu za Vučkom“ nas pet Kakanjki. Vučko nije pronađen, ali su pomjereni novi limiti ekstremnog hodanja po mečavi na -10 stepeni. Teško da smo vidjele stope onoga u koloni ispred nas, a kamoli ljepote Jahorine, ali ponos što smo po takvim uvjetima izdržale turu nadjačao je onaj vizuelni osjećaj koji je izostao.

Nakon toga, nezaboravni Zenički horizonti. Biti dio kolone od preko 600 ljubitelja prirode i zdravog načina života, neprocjenjiv je osjećaj. Kaže jedna izreka da je najveća planina koju čovjek treba preći njegov kućni prag! Mnogi od nas idu izvan granica naše divne države, obilaze atraktivne turističke destinacije, a ne znaju naziv brda iznad njihove kuće ili zgrade! Nakon učešća u četiri etape ovog projekta moje prijateljice i ja, naučile smo i zaključile mnogo; dolazak u Zenicu se ne mora svoditi samo kafu u Staroj čaršiji i šetnju po TC Džananović. Obišle smo i upoznale više zeničkih sela nego kakanjskih i uživale u preljepim pejzažima. Sa bilo koje strane svijeta znamo približno locirati selo Vrselje. A svaki put prilikom vožnje kroz Zenicu, ponosno pokazujemo vrhove koje smo osvojile ( Klopačke stijene, Lisac, Kljun, Zmajevac).

Ljudi iz našeg grada i naši FB prijatelji su uglavnom s podijeljenim mišljenjima pratili naše aktivnosti; jedni su se čudili entuzijazmu, volji, elanu i mislili da s nama nešto nije uredu, zato što umjesto da spavamo do podne i ispijamo nedeljnu kaficu u zagušljivim i mračnim lokalnim kafanama, mi ustajemo prije 6h ujutru i idemo da hodamo po brdima oko Zenice. Drugi su se divili, interesovali za naredne pohode i priključili Vedro koloni. Moji gimnazijalci su se redovno javljali da odgovaraju ponedjeljkom ujutro, uz mudre afirmativne komentare podrške za pređene kilometre nedjeljom a rezultat je uvijek bio ocjena više. Uglavnom, postale smo hodajuća reklama Vedra u Kaknju, jer su nas ljudi nedjeljom, kad nismo na pohodu, zaustavljali i pitali „Zar vi niste negdje u planini sa onim Vedrašima?“. Nezaobilazni subotnji, bezlični izlazi u kafanama gdje mladi mahom uživaju u turbofolku, hvala Bogu, su zamijenjeni pripremama za neki pohod. Priroda u čovjeku budi posebne emocije i stvara pozitivan osjećaj empatije za drugoga. Svaki pohod se vraćamo uvijek mnogo sretnije nego umornije.

Za sve ovo napisano krivi su i neki pojedinici kojima se moramo zahvaliti:
Neizmjerno hvala predsjedniku Udruženja Nerminu Talamu na uvijek toploj dobrodošlici, pozitivnim riječima; Afanu Abazoviću, čovjeku „enciklopediji Bosne“, koji nas uvijek znao informisati o okruženju u kojem se nalazimo, Aleksandri na osmijehu punom vedrine i pozitivnom duhu, Edinu i Harisu jer ih jednostavno volimo…

I dok organizatori ovog najmnogoljudnijeg planinarskog pohoda u našoj zemlji sumiraju rezultate projekta, odmaraju od organizacijskih zadataka koji su ispunjeni na najvišem nivou, mi učesnici pomalo tugujemo jer je to sve završeno i očekujemo novi pohod i novo druženje.