Slika Trebevića danas i one od prije 30 godina malo se razlikuju. Ono što je sukob uništio, ponovno počinje da oživljava. Žičara iz srca grada Sarajeva, obnovljeni hotel ˝Prvi Šumar˝, i sve veći broj turista, doveli su do obnove ove planine ali i olimpijskog duha iz 1984. godine.
Kada je Vedro kolona krenula uspon prema vrhu Sofe, planina je još uvijek bila pusta, jer njeni posjetitelji obično dolaze nešto kasnije da pobjegnu iz gradske vreve i uživaju u popodnevnoj kafi. Početni dio staze je bio prekriven ledom, ali kiša dan ranije je uspjela neke dijelove učiniti prohodnim. Šumski miris koji odaju brojne vrste drveća od Pančićeve omorike, crnog i bijelog bora, pa do munike, molike, ariša i limbe, dočekao nas je čim smo napravili prvi korak. Rijetkost je da glavni grad ima ovakvo mjesto u svojoj blizini, tako da je izgradnja žičare bila logična i opravdana.
Livada na koju se dođe izlazom iz šume pruža predivan pogled na Sarajevo na desnoj strani, kao i na sve planine koje ga okružuju: Jahorinu, Treskavicu, Visočicu i Bjelašnicu. Tu je i planinarski dom Jure Franko, kojeg gradi Slovenac, a kojem je dosadio svakodnevni urbani život, te je napustio sve kako bi se posvetio ovom projektu. Sam uspon preko grebena je jako naporan. Greben se vidi iz grada, i iako nije previše dug, kameni teren otežava kretanje, posebno za početnike kao i za veće skupine.
Povratak od vrha sa druge strane vodi kroz šumovitu stazu, ovaj put prekrivenu nanosima snijega. Na ovoj strani češće se nailazi na turiste koji su znatiželjni o historiji Sarajeva, ali i 14. Olimpijskih igara, te ostacima tog zlatnog doba. Izlaskom iz šume dolazimo pred plato pun Sarajlija koji nas u čudu gledaju i pitaju se odakle svi ovi ljudi, a mi hladno ulazimo sa gojzama u hotel i naručujemo zasluženu bosansku kafu.
Do sljedećeg puta
Vedro
