74 Vedro učesnika pozdravilo je hladno oktobarsko jutro i sa željom da provede još jednu avanturu u okrilju prirode, uputilo se ka jugu i prirodnoj bosanskohercegovačkoj granici. Prvi oktobar obilježio je naš uspon na vrh kršne planine Raduše, Idovac (1956 m.n.v.), i na zaboravljenu ljepoticu hercegovačkog sjevera.
Okupljanje učesnika bilo je u šest, te smo se sneni zaputili prema jugu, na prirodnu granicu Bosne i Hercegovine. Zbog lošeg puta, u selo Zahum, dom Dive Grabovčeve, smo stigli tek u 10:00 h. Diva Grabovčeva, kako kaže legenda, je bila djevojka katoličke vjere, koja je živjela na području današnje BiH pod osmanskom vlašću. Prema predaji ju je Tahir-beg Kopčić, osmanski vlastelin iz Kupresa, na silu htio oženiti, a kada je ona to odbila i pokušala pobjeći, ubio ju je nožem. Zbog toga je stekla status mučenice, a njen grob je postao predmetom hodočašća. Tu smo napravili kratku pauzu gdje su nam se obratili vodiči iz Vedro Extreme i dali nam kratke upute o stazi kojom ćemo se kretati.
Nakon toga krenuli smo u naš pohod. Vrijeme je bilo idilično: sunčano sa hladnim vjetrom, a uspon na samu planinu konstantan. Boje oko nas su oslikavale jesenju sliku, sa žutim listovima i mirisima zime, zbog čega su naše fotografije bile kao iz bajke.
U 11:50 h napravili smo prvu pauzu u manjem proširenju kraj puta. Smijeh i dobra hrana iz ranaca dali su nam dodatnu energiju da nastavimo dalje. Kako smo se približavali vrhu, tako se i naš horizont širio. Pogled nam je obuhvatio susjedne planine Makljen, Ljubušu i Vran, jednako okupane u zlatne boje, dok je nebo iznad nas bilo prošarano sivkastim oblacima.
Na sam vrh Idovac smo stigli u 13:40 h i tu smo napravili samo kratku pauzu za vodu i grupno slikanje zbog jakog vjetra koji nas je tjerao dalje. U 14:30 h smo se spustili kratko do Idovačkog jezera. Ovo jezero inače ima više imena, pa ga tako neki nazivaju Rumbočko, neki Veliko, a neki pak Gornje jezero.
Potom smo se zaputili istim putem prema podnožju. Silazak je bio nešto brži, jer smo imali želju posjetiti i Vidikovac, mjesto sa kojeg se vidi cijelo Ramsko jezero. Tamo smo stigli oko 17:00 h, a pogled je zaista bio veličanstven. Ramsko jezero, vještačka akumulacija na rijeci Rami, je izgrađena 1968. godine. Ima površinu od 15,5 km2, površinu slivnog područja od 550 km2, zapreminu akumulacionog bazena od 487 hm3, te zapreminu korisne akumulacije od 466 hm3. U daljini smo vidjeli i usamljeni samostan kojeg su Franjevci, podigli najvjerojatnije u 15. st., prije dolaska Turaka, a u sklopu kojeg se nalazi i etno, a u jednom dijelu i geološki muzej.
U 18:20 h smo krenuli nazad do sela Zahum, dok se ispred nas crveno sunce gasilo a dan postajao sve tamniji. U Zenicu smo stigli u 23:00 h.
Vedro avantura je bila završena, ali uspomena na dan proveden u naručju Bosne i Hercegovine ostat će nam zauvijek u sjećanju.
Vedro nam bilo, i vedro da nam vazda bude…
