Edukacija

ŠTA JE PLANINARENJE?

Kada se pominje planinarstvo na ovim prostorima obično laici,ali i ogroman procenat članova planinarskih društava misli da je planinarstvo isključivo neka tura na planinu, uspon na neki vrh, šetnja po šumi i sl.. Na primjeru nečijeg poznavanja orjentacije obično se zapaža da je on samo vještiji od drugih, te da je pomoću čudnih spravica busole i kompasa naučio da se snalazi u prirodi, pored toga ako je neko iskazao sklonost da se penje po nekoj stjeni – za njega se kaže da je više hrabar od drugih, ili lud. Otprilike ovim redom nižu se nevjerovatni primjeri nagađanja šta je planinarstvo. Neprekidni niz zabluda i površnosti je poduži. Međutim danas u svjetu planinarstva nema nikakvih slučajnosti, sve je već dobro poznato, moguća su samo usavršavanja. Nažalost svi oni koji se godinama nalaze u planinarskim krugovima, te do sada nisu saznali šta podrazumjeva planinarstvo , ili nešto više o planinarstvu, mogu da zahvale ljudima i upravama koja predvode planinarska društva i saveze. Pored ovakvih primjera sve je više onih koji su u nekom planinarskom društvu proveli dvije godine, pritom napravili desetak šetnji po brdima , a zatim formirali svoja planinarska društva. Kako se uopšte nešto više o planinarstvu može saznati od tih ljudi. Paradoks je očigledan.

Može se reći da je planinarstvo za čovjeka u današnjem vremenu najzdravija fizička aktivnost koja se odvija u prirodi.

Termin planinarstvo je samo širi pojam za brojne aktivnosti i sportske discipline koje podpadaju pod planinarstvo, a to su: – Razni izleti i ture na lako pristupačne planine, visokogorstvo, speleologiju (pećinarstvo), Gorska služba spasavanja (GSS), Vodička služba, orjentacija, turno-skijanje, planinarske transvenzale, alpinizam i sportsko penjanje.

Po međunarodnim tablicama iz planinarstva su proistekla i tri sporta:

1. Alpinizam
2. Orijentaciono trčanje
3. Sportsko penjanje

Šta je alpinizam?

Alpinizam predstavlja najveći stepen dostignuća u planinarstvu. Bavljenje alpinizmom zahtjeva stalnu, odličnu fizičku kondiciju, psihičku stabilnost, veliko iskustvo. Poznavanje različitih tehnika penjanja sa težim elementima u suhoj stjeni i ledu i drugih faktora neophodnih za sigurno i uspješno izvođenje penjačkog uspona. Alpinista se obučava i osposobljava da u planini boravi, bez obzira na lokaciju, na najnepristupačnijim terenima, u bilo kojem djelu svijeta, u svako godišnje doba i u najsurovijim vremenskim uslovima (izuzetno niske temperature, velika nadmorska visina i sl.). I pored toga, alpinistički usponi se vrjednuju preko kriterijuma za kategorizaciju alpinista i kriterijuma za klasifikaciju alpinističkih uspona.

Zašto planinariti?

Na ovo bi pitanje sto planinara vjerojatno ponudilo sto odgovora. Mi vam nudimo zaraznu strast, druženje u prirodnom ambijentu, osvajanje planinarskih vrhova i upoznavanje prirodnih ljepoda naše domovine. Razgovarajući sa ljudima o planinarstvu često puta sam čuo, a još češće naslutio neizgovoreno pitanje: “Zašto planinariti? Čemu to? Što je tu tako zanimljivo?” Svi znamo onu poznatu narodnu poslovicu o sto ljudi i sto ćudi, pa bi tako vjerojatno i stotinu planinara na ovo pitanje dalo stotinu različitih odgovora. No, poznavajući dosta planinara, a poznavajući i sebe samog i svoju osobnu motivaciju za planinarenje, mislim da mogu dati dosta dobar pregled mogućih odgovora.

Počet ćemo nekim uobičajenim. Iako mnogi ljudi svjesni potrebe za rekreacijom preferiraju svoje kućne bicikle, teretane, fitness centre i slične ustanove, još uvijek postoje ljudi koji najboljom i najzdravijom fizičkom aktivnošću smatraju onu na svježem zraku. A gdje ima više svježeg zraka nego u prirodi samoj, u šumi, na planini? Na sreću, Zenicu krasi Lisac i Smetovi, koji zaista nisu daleko, a i Bosnu i Hercegovinu krase mnoge planine, parkovi, jezera, rijeke i mnoge druge prirodne ljepote koje naša država posjeduje.

Postoje ljudi koji u planinama traže mir, opuštaju se, meditiraju, uživaju u tišini … Niti njima nije teško naći prikladno odredište. Postoje i planinari-fotografi, koji u planinama traže fotografske motive (prepoznat ćete ih odmah po foto-torbici preko ramena), planinari-skupljači koji skupljaju ljekovite trave, gljive ili šumske plodove (prepoznat ćete ih po košarici punoj gljiva, plodova ili trava), pa čak i planinari-zagađivači, koji za sobom ostavljaju trag smeća … Takvi se, u stvari, ni ne ubrajaju u planinare, zato što se svojom životnom filozofijom ne uklapaju u društvo ovih gore nabrojanih, a i zato što oni ipak najčešće u planini dolaze autom i svoj “tovar”, kojeg najčešće sačinjavaju zarđali kućanski aparati ili građevinski otpad, kriomice iskrcavaju u najbliži potok ili šumarak.

“Pa gdje si onda ti u toj klasifikaciji?”, pitaju me nekad. A ja ne znam što bih rekao, jer nisam ni u jednoj. Ili sam možda ipak u svima.

Uživam u svježem zraku, miru i pjevu ptica. Uživam u pogledima s vrhova, izležavanjima na planinskim livadama. Uživam u fotografiranju, jedenju šumskih malina, otkrivanju nepoznatih zakutaka naših planina. Uživam i u ručku u planinarskom domu. Kada ga nema, čak i pašteta na komadu hljeba  iz ruksaka prija bolje nego kod kuće.

Nećete vjerovati, čak uživam i u onom zamoru mišića koji slijedi nakon povratka sa šetnje po brdima i planinama. Znam da sam negdje bio, nešto napravio, družio se sa meni dragim ljudima (ili pak sa samim sobom, nekad i sebe samog rijetko “sretnem” u ovom užurbanom svijetu), vidio neku novu ili se prisjetio neke dobro poznate planine…

Ako ste još uvijek skeptični, nemojte odustati nego se upustite u planinarske avanture, prošećite se po bosansko-hercegovačkim planinama i uživajte u svježini potočića u njihovu podnožju. Popnite se u bistru večer na Lisac i osluškujte pjev ptica i gledajte treperenje svjetala Zenice u daljini dok sunce polako zalazi. Posjetite Prenj, Vranicu, Maglić, Bjelašnicu, Visoćicu i druge bh planinske ljepotice. Nisam još sreo nikoga tko nakon ovih iskustava nije zauvijek ostao planinar.

KODEKS PLANINARSKE ETIKE

KOLIKO I KAKO PLANINI DAJEŠ, TOLIKO ĆE TI UZVRATITI !!!!

• Ne ostavljaj u planini samoga člana ili namjernika
• Ne odlazi sam u planinu
• Pomogni u nevolji (nesreći), to ti je dužnost, ako nisi pomogao snosiš moralnu i krivičnu odgovornost
• Prekini izlet ili akciju ako naiđeš na nesreću, pomogni pri akciji spašavanja
• Pri susretu na planinama planinari se pozdravljaju
• Daj prednost planinaru koji se penje
• U susretu s mještanima kraja kojim prolaziš budi pristojan, poštuj njihove običaje
• Hodaj planinarskim stazama i putevima, u granicama svojih mogućnosti uklanjaj prepreke
• Ne viči, ne galami, razgovaraj poluglasno, imaj na umu da u palnini ima života koji se odmah ne opaža
• Ne loži vatru u šumi bez potrebe, ako ložiš, poduzmi mjere opreza
• Otpatke konzerve, papir, plastiku i ostalo ne razbacuj oko sebe, pokupi i ponesi sa sobom ili ostavi na određeno mjesto
• Ne ističi sebe i svoju kondiciju, pogotovo nagovarajući druge da se i oni pridruže tvom samo dokazivanju u brzom hodanju ili penjanju
• Pravilo glasi (dinamika kretanja): udiši na nos izdiši na usta, uskladi korak sa disanjem i terenom
• Vodič je taj koji će odrediti tempo kretanja (hoda) u pravilu po najslabijem hodaču, a brzim hodačima omogućiti brzo kretanje, upamti, grupa ili učesnici su nehomogeni te vodi računa o odmorima
• U planinarstvu nema takmičenja, planinarstvo nije sport, nema rezultata, nagrade su osvojeni vrhovi, prekrasni vidici
• Koristi racionalno tekućinu (pazi na vodu gdje je nema u izobilju), imaj na umu da djeca troše tri puta više vode od odraslih
• Poštuj režim nacionalnih parkova i rezervata, ne trgaj šumsko bilje i cvijeće, na pristojan način upozori i ostale ako to čine
• Planinarski dom, po napuštanju očisiti, ostavi višak hrane koja ti ne treba u daljnjem kretanju
• Pri dolasku u planinarski dom predstavi se domaru, za vrijeme boravka pridržavaj se kućnog reda
• Ne zaboravi se upisati u knjigu i obavezno upiši smjer puta
• Po odlasku pozdravi se sa domarom, upitaj ga za vremenske prilike i upoznaj ga sa daljnjim planom tvog kretanja.

PROGNOZA VREMENA NA PLANINI

Osim o spremnosti i spretnosti sudionika, uspjeh izleta uveliko zavisi o vremenskim prilikama, koje se nažalost ne mogu naručiti, ali se barem djelomično mogu predvidjeti. Pripremajući se za polazak na izlet treba obratiti pažnju je li prethodnih dana padala kiša (klizavost, blato na stazama, prohodnost makadamskih cesta)..

Planirajući izlet pametno je razmisliti i o dostupnim varijantama i mogućnostima skraćivanja izleta u slučaju vremenskih i drugih nepogoda. Večer prije puta poslušati službenu meteorološku prognozu na TV-u, radiju, internetu, a kada se jednom nađete u planini, koristit će vam vaše procjene vremena, utemeljene na vlastitom iskustvu. Na svakom izletu prati i posmatraj zbivanja na nebu!

Budući da se vrijeme u planini može mijenjati fantastičnom brzinom (npr. ljetni popodnevni pljuskovi), nemoguće je dati sasvim tačnu i sigurnu prognozu. Bez obzira na prognozu sa sobom uvijek treba nositi kišobran ili kabanicu.

Zatekne li vas u planini nevrijeme s grmljavinom, izbjegavajte izložene planinske vrhove, stjenovite grebene, stijene i osamljeno drveće zbog opasnosti od udara munje. Također, izbjegavajte klizave staze nad velikim strminama, a ako morate ići njima, tada koračajte pažljivo! U slučaju lošeg vremena i drugih nepovoljnih okolnosti, radije odustanite od cilja, jer se forsiranjem ne može ostvariti zadovoljstvo, koje je glavni cilj izleta.

POKAZATELJI VREMENA

DOBRO VRIJEME: · visoki oblaci nejasnih kontura, mirujući ili dolazeći s istoka; magle i oblaci koji se spuštaju · nebo blago modro ili jasno modro, vedro, blago večernje rumenilo čistih boja · blag noćni i jutarnji povjetarac s vrhova u dolinu · vidik nejasan, horizont dalek, konture mutne (ljeti) · kišica iz svjetlijih oblaka

LOŠE VRIJEME: · gomilasti oblaci, nepravilnih oblika · nestalan vjetar, noćni povjetarac odozdo prema gore · puhanje zapadnih, južnih i jugozapadnih vjetrova · velika količina vlage i sparina · brzo kretanje visinskih oblaka od istoka prema zapadu · kolobari oko mjeseca i sunca

Vrijeme se može predviđati i pomoću barometra. Pad pritiska predznak je lošeg vremena, a porast ili stabilan pritisak dobrog.

PAKOVANJE ZA PLANINARE

Za planinarenje postoje više vrsta pakovanja, od onog skroz malog, do velikih planinarskih ruksaka. Ako ste se zaputili na neki kratki izlet u prirodi koji je više jedna lagana šetnja nego planinarenje, onda bi Vam odgovarala jedna torbica. Torbice za planinarenje su vrlo jeftine i zgodne. Služe da u njih stavite ono osnovno. Mobitel, voda, nož i sl. Torbice se mogu nositi i na teže ture, kako bi ste oslobodili prostor u ruksaku. Ako više ljudi ide na jednu laganu šetnju onda je bolje da svako ima svoju torbicu, nego jedan veliki ruksak. U slučaju da se neko izgubi on sa sobom ima svoje osnovne stvari.

Smanjite težinu Naravno, sa sobom trebate imati sve važne stvari, ali ako budete nosili nepotrebne stvari onda će te stvoriti sebi veliki problem. Nosite manje i uživajte više. Sjajan način smanjivanje težine vaše opreme jeste pravljenje popisa. Ali morate znati da teret na vašim leđima zavisi i od doba godine u kojem idete planinariti i samog mjesta na kojem plainarite. Nećete nositi istu opremu u augustu i u februaru. Što je više ljudi u vašoj grupi to znači manje težine u vašem ruksaku. Oprema koja je potrebna se rasporedi po članovima i tako smanjite težinu. Odjeća koju nosite može zauzimati puno prostora, zato koristite sintetičke lagane majice koje ne zauzimaju puno prostora.

Provjerite svoju opremu Bitni su detalji i sitnice koje vam mogu unišiti izlet u prirodi. Samo zaboravite zatvoriti flašu i sve vaše stvari će se pokvasiti, zato oprez. Kada idete planinariti pazite da : – su vam baterije na elektronskim uređajima pune – su čiste boce sa vodom i da su dobro zatvorene – kopče i zatvarači budu ispravni – nož bude oštar.

Uglavnom vaša oprema bi trebala biti funkcionalna. Ako vam je nož tup onda on predstavlja samo dodatnu težinu, zato nemojte zaboravljati male stvari jer su one često jako bitne.

Savjeti Uvijek nosite vodu, čak i kada je zima jer i tada možete dehidrirati. Ne zaboravite mobitel. Sa sobom imajte još par praznih vrećica ili torbica u koje će te stavljati smeće.

PONAŠANJE U PLANINARSKIM DOMOVIMA

Pridržavaj se kućnog reda. U planinarskom domu se osjećaj kao kod kuće, ali se i ponašaj kao kod svoje kuće (ili još bolje)!

Prilikom dolaska u dom u kojem ćeš noćiti predstavi se domaru, daj mu svoju ličnu kartu ili planinarsku iskaznicu ( snižava cijenu noćenja u planinarskim domovima do 50%). Prije odlaska pozdravi domara i obavijesti ga o smjeru svojeg daljnjeg kretanja. Ne odlazi iz doma dok nisi platio noćenje, jelo i piće (ali ne ostaj ni zauvijek!). Štedi vodu u planinarskim i ostalim planinskim objektima. Poslije 22 sata poštuj apsolutni mir, umorne planinare poštedi svojih pjevačkih i sličnih »sposobnosti«. U spavaonicu nemoj ulaziti s gojzericama na nogama, već za kretanje po domu ponesi papuče ili čiste tenisice. U planinarskim objektima pušenje nije dozvoljeno. Uostalom, nije li mnogo ugodnije i zdravije udisati čisti gorski zrak negoli duhanski dim? Ne dozvoljavaj drugima da puše u prostoru gdje je to zabranjeno! Ne opijaj se alkoholom po planinarskim domovima! To možeš činiti u svakoj birtiji u svom kvartu koja ti je neusporedivo bliža i gdje ćeš naći bolje društvo za to. Za dobro raspoloženje alkohol nije nužan, pogotovo se kloni prekomjernog konzumiranja sadržaja vinskih boca i čutura. Pijanci štete ugledu planinarske organizacije, a vođi izleta mogu stvoriti velike probleme (osim ako i on nije jedan od njih). U planinarskim se objektima smije jesti i piti vlastita, donesena hrana i piće, ali ti ipak kupi čaj ili slično (bar nešto) jer tako potpomažeš održavanje doma. U interesu ti je da dom bude otvoren i sljedeći put kad dođeš. Ako je gužva u domu, ustupi što prije svoje mjesto onima koji dolaze. Planinarske objekte za sobom ostavljaj u stanju kakvo je bilo prije ili još boljem, kako bi i sljedeći posjetitelji mogli u njima ugodno boraviti.

PREDNOSTI I NEDOSTACI PLANINARSKIH ŠTAPOVA

Štapovi za planinarenje prije spadaju u opremu za hodanje nego u opremu za penjanje. Složivi su u tri dijela. Služe da smanje opterećenost nogu (prije svega koljena), pogotovo kada planinari prelaze dugačke dionice ili nose težak ruksak. Da bi dugo trajao, vrh štapa se proizvodi od karbida. Dok se ne upotrebljavaju štapovi se nose prikvačeni za ruksak s vanjske strane OBAVEZNO sa šiljcima prema dolje (jer postoji mogućnost da prilikom pada unesrećite planinara iza vas), te na njih nataknite zaštitne kapice.

Prednosti i nedostaci planinarskih štapova Mnogi planinari i alpinisti koriste teleskopske štapove prilikom uspona i silazaka s planine, jer njihovo pravilno korištenje smanjuje opterećenje kralježnice, koljena i nožnih zglobova. Teleskopski štapovi moraju se koristiti pravilnom tehnikom: uvijek koristimo oba štapa, jednaka po visini, čvrstih ručki, konstruiranih tako da kada se potiskuje prema dolje postižu čvrst oslonac. Od presudne važnosti je koristiti oba štapa, što je više moguće u smjeru padanja tijela.

Prednosti: Upotrebljavani pravilnom tehnikom, posebno kad se ide nizbrdo, štapovi mogu apsorbirati više tona težine, posebno za dugih silazaka. Smanjenje opterećenja kralježnice i zglobova posebno je izraženo u sljedećim situacijama: 1. u starijoj dobi i pri prekomjernoj težini, 2. kad postoje kronične bolesti zglobova (artritisi, spondilitisi), 3. kad se nose veliki tereti (ekspedicije), 4. kad se hoda snježnim padinama, vlažnim skliskim terenima, prilikom prelaska rijeka i kada se hoda  po magli ili noću (u uvjetima smanjene vidljivosti).

Nedostaci: 1. Nepravilna tehnika korištenja štapova: Ako je udaljenost između tijela i štapa prevelika, povećava se napor (redukcija olakšanja) i nastaje veliki rotacijski moment, što može poremetiti ravnotežu planinara. 2. Smanjenje osjećaja ravnoteže: Kontinuirana uporaba štapova može smanjiti koordinacijsku sposobnost planinara, a time i njegovu stabilnost, bez obzira što on misli da je sigurniji i stabilniji. Nedostatak postaje uočljiv na teškim terenima, gdje planinari ne mogu upotrebljavati štapove (uske police i stijene). Zapravo tako nastaje najčešći tip nezgode planinara, spoticanje. Spotaknuti se, naravno, možemo i na štapove ako ih na takvom terenu pokušamo upotrijebiti. 3. Smanjenje fizioloških zaštitnih mehanizama: Pritisci prilikom hodanja važni su stimulansi za prehranu hrskavice zglobova, a naprezanja i mišićni rad održavaju elastičnost mišića. Kontinuirana uporaba štapova smanjuje te stimulanse. Pravilna tehnika hodanja i izbjegavanje prenaprezanja: U pravilu je lakše zbog fizioloških razloga – zdravim planinarima naučiti i koristiti rasteretnu tehniku hodanja bez pomoći štapova nego redovito upotrebljavati štapove. Posve je razumljivo da će redukcija tjelesne težine i redukcija težine ruksaka te pravilna tehnika hodanja smanjiti opterećenje na zglobove. To znači koračati nizbrdo kratkim, elastičnim, odmjerenim koracima, izbjegavajući duge korake i trčanje. Staze koristimo upotrebljavajući zavoje, a ne prečice. Također je neobično važno da se ture određuju prema vlastitim sposobnostima. Sljedeći ove savjete, zdravi planinari neće oštetiti svoje zglobove, čak i ako intenzivno planinare godinama.

Zaključak: Upotreba odgovarajućih štapova kao pomoć u planinarenju, posebno prilikom silaženja, ima prednost i preporučuje se osobama starije dobi, osobama s prekomjernom tjelesnom težinom, kada se napreže bolesna kralježnica i zglobovi kad se nose teški tereti. U ostalim se situacijama ne preporučuje upotreba štapova. Posebno je opasno očekivati sigurnije hodanje teškim planinskim terenima ako se koristimo štapovima. To daje lažan osjećaj sigurnosti i može biti prvi korak ka nesreći. Prednosti i nedostaci moraju biti odmjereni u svakoj pojedinoj situaciji.

OBROK U PLANINAMA

Boravak u planinama predstavlja svakako nezaboravan događaj. No, kako se ne živi samo od ljepote, za odlazak u prirodu potrebna je kvalitetna priprema. Staro planinarsko pravilo je da svatko za sebe ponese  jelo i piće. Ako su u pitanju mali planinari, očekuje se pomoć roditelja. Aktivna osoba u planini treba prije svega namirnice koje osiguravaju dovoljno energije. Planinari su veliki potrošači te ako je posrijedi staza s preprekama, strma staza s intenzivnim nagibom ili hodanje uz nošenje tereta, može se reći kako je riječ o vrlo visokoj energetskoj potrošnji. Pravi raj za nutricioniste! Potrebno je prehranom samo ovladati umorom i spriječiti pojavu gubitka tekućine. U planinarskoj torbi… Odaberite između: suhog voća (smokve, marelice, datulje, šljive, banane, grožđice), kikirikija, badema, oraha, lješnjaka, pistacija, trajnih sireva, sireva od soje, namaza, trajne salame (manje slane i masne), integralnih keksa, trajnih peciva od cjelovitog brašna ili konzerviranog kukuruza, graha slanutka, mesnih narezaka ili riba. Energetske pločice s integralnim pahuljicama i sušenim voćem nezaobilazan su sadržaj svake planinarske torbe. Moglo bi se zaključiti kako mnogi odlazak u planine koriste za uživanje u namirnicama koje inače izbjegavaju radi održavanja povoljne tjelesne mase. Četiri su glavna pravila koja se odnose na prehranu za planinare, tj. rekreativne planinare koji vole boravak u planinama: 1. predvidite svaki obrok posebno i tako upakirajte, a na vrh posložite namirnice koje ćete prve upotrijebiti 2. planirajte namirnice minimalne zapremine i maksimalne vrijednosti 3. ne nosite pokvarljive namirnice i namirnice koje se mogu nagnječiti 4. dovoljno vode važnije je od dovoljno hrane. Obvezno ponesite nekoliko vrećica supe koja se priprema brzo u jednostavnoj, priloženoj šalici. Ne zaboravite… -Aktivna osoba u planini treba prije svega namirnice koje osiguravaju dovoljno energije. -Nikada u planinu ne nosite namirnice ili jela koja prije toga niste probali. -Nikada ne konzumirajte obilne obroke (jedite do nestanka gladi, ali prekinite obrok prije pojave osjećaja pune sitosti). -Izbjegavajte pijenje iz iste bočice s nekoliko osoba. -U planini konzumirajte vodu za koju vam jamče vodiči. Svakako je možete prije prokuhati ili pripremiti čaj (ako imate mogućnosti za to). -Pijte svakih pola sata do sat vremena nekoliko gutljaja (ovisno o ritmu kretanja i temperaturi zraka) bez obzira na to jeste li samo rekreativan ili već okorjeli planinar, grickajte redovito dok se penjete i zapamtite kako energija za velike napore dolazi od namirnica koje smo Vam naveli. Trebat će vam od dodatnih čak 300 kcal po satu, što biste potrošili i preskakanjem konopa ili igranjem nogometa u istom predviđenom intervalu. -Za nesmetan mišićni rad unosite dovoljno minerala (supa, suho voće), dovoljno B vitamina i slobodno se uputite uzbrdo, ali – oprezno na nizbrdicama.

PLANINARSKA OBUĆA

Paleta materijala iz kojih su izrađene cipele u zadnje se vrijeme naglo povećala. Osim kože sve više se koriste novi materijali koji su u mnogim segmentima bolji od kože (težina, održavanje, trajnost).

Kod klasičnih planinarskih cipela većina proizvođača i dalje upotrebljava za vanjski materijal kožu debljine od 1 do 3,2 mm, kod lakših modela pak kombinaciju kože i poliamidne tkanine. Od debljine kože ovisi kakav oslonac nam nude cipele i kako su robusne. Tvrdoća cipele se izabire ovisno o vrsti aktivnosti. Vrijedi pravilo: što je teži ruksak, tvrđa mora biti cipela. Pri kupovini cipele izaberite jedan do dva broja veće, tako da u njima ima mjesta za bar dva para čarapa. Pri izboru modela i veličine možemo si pomoći sa jednostavnim ispitivanjem: dok su cipele odvezane gurnemo nogu naprijed do kraja, iza pete nam treba ostati prostora za jedan prst, a kad su cipele zavezane vrhovi prstiju nam ne smiju doći do vrha cipele. Ako namjeravamo koristiti automatske dereze izaberemo cipele, koje to dozvoljavaju, no svakako cipele moraju imati dovoljno tvrd potplat, jer će nam u suprotnom ispadati.

Za lakše uspone u nižim planinama, koji obuhvaćaju uglavnom pješačenje, koriste se mekane i udobnije cipele. Ako je potrebno kretati se po kamenju ili kroz snijeg, tada se koriste glomaznije i tvrđe cipele. Planinarske cipele su duboke, da smanje mogućnost povreda skočnog zgloba, kao i da zaštite nogu od drugih vanjskih utjecaja (kamenje, snijeg). Planinari često nose dva para čarapa (donje – tanke, i gornje – često vunene). Cipele izrađene od deblje kože su uz pravilno održavanje vrlo otporne na vlagu. Tkanina Cordura je vodootporna, no takve cipele u pravilu imaju više šavova koji su najproblematičniji što se tiče vodootpornosti. Za najbolju zaštitu od vlage izaberemo cipele koje imaju na unutrašnjoj strani Gore-TexR. Svi šavovi unutrašnjeg Gore-TexR materijala su lijepljeni, tako da se vlaga ako i prodre kroz šavove i vanjski materijal zaustavi na Gore-TexR membrani. Đon pravih gojzerica ima na sebi žutu ovalnu oznaku na kojoj piše “Vibram”. Đon treba osigurati toplinsku izolaciju, kao i smanjiti mogućnost proklizavanja. Nove gojzerice mogu jako nažuljati nogu, stoga ih je potrebno razgaziti na kraćim izletima.

Cipele nakon svake uporabe očistimo, posušimo i namažimo odgovarajućom kremom odnosno tekućinom. Ako imamo cipele sa Gore-Tex membranom, budimo posebno pažljivi te birajmo impregnaciju namijenjenu za Gore-Tex. Više tankih slojeva kreme štiti bolje od jednog debelog. Cipele ne smijemo sušiti na suncu ili u blizini izvora topline. Planinari često nose rezervne vezice za cipele. Najbolji način za sušenje cipela (da se što brže osuše, a da se ne oštete) je da se u njih stave zgužvane stare novine, a cipele se objese na konopac unutar šatora.

 

PREPORUČENI SADRŽAJ RANCA/RUKSAKA

RANAC (ruksak-naprtnjača) služi za nošenje stvari na leđima. Bitno je da dobro prijanja uz leđa, a dobro je da ima više džepova i pregrada. Veličina ranca treba odgovarati dužini i karakteru izleta. Na višednevnim izletima sa bazom u nekom domu dobro je kombinovati dva ranca, manji za izlete, a veći koji stoji u domu.

Stvari treba u ranac stavljati umotane u plastičnu kesu kako se nebi skvasile u slučaju kiše, ako nemate zaštitnu foliju za cijeli ranac.

-Hrana: Dovoljna za dužinu izleta, a i malo rezervne (pročitati o ishrani planinara u priručnicima, a i prikupljaj sopstvena i tuđa iskustva).

-Pribor za jelo i kuhanje: Pribor za jelo (kašika, viljuška, nož ), plinsko kuhalo, rezervna patrona za kuhalo.

-Čutura, plasticna boca ili zimi termos-boca: Sa zaslađenim čajem, sokom ili običnom vodom.

-Rezervna potkošulja, košulja i čarape: Odjeća u koju ćes se presvuči kad budeš mokar od znoja, kiše ili neželjenog kupanja u potoku.

-Kabanica: Za zaštitu od kiše i snijega.

-Novčanik (sa novcima), lična karta i planinarska karta.

-Mapa(e), kompas, sat, letak sa planom izleta, transverzalni vodić.

-Kapa: Ljeti za zaštitu glave od uticaja sunca, a u zimskim uslovima za zaštitu od vjetra i hladnoće.

-Štapovi za hodanje: Teleskopski-složivi ili ski-štapovi. Oslanjajući se na stapove čuvaš koljena.

-Kutija sa sitnicama »koje život znaće«: Kompletić sa stvarčicama koje nam mogu zatrebati na svakom izletu. Ako ih držimo zajedno vjerovatnije je da ih nećemo zaboraviti i da ćemo ih u haosu ranca moci naći! U takvoj kutiji neka bude nož (švajcarski ili obični), kašika, otvarač za konzerve, baterijska lampa (koja svijetli), zviždaljka, toaletpapir, telefonska kartica (može i mobilni telefon), papir od stare novine, kanap, tablete protiv bolova, kompas i slično.

-Pribor za prvu pomoć: Slična takva kutija u kojoj se nalaze sterilni zavoji, gaza, sredstva za dezinfekciju, flaster i ljekovi.

-Astrofolija: Zaštitna folija za očuvanje tjelesne toplote u slučaju nesreće i dugotrajnog mirovanja na otvorenom.

-Biće ti žao ako ne poneseš: svoj planinarski dnevnik, foto-aparat, film za foto-aparat, transverzalni dnevnik, sopstveno jastuče za pečate, hemijsku olovku, grozđice, bombone, mamine kolače…

Dodatna oprema za višednevne izlete (spava se u planinarskom domu ili pod šatorima):

-Vreća za spavanje: U domovima se obično može dobiti pokrivač, ali domaće je domaće, a ni debeli pokrivač ponekad nije dovoljan. Ako nisi sretni vlasnik vreće za spavanje možeš ponijeti jastučnicu i čaršaf ukoliko se spava u domu, u protivnom uzmi vreću iz društva.

-Podloga-prostirka: Za spavanje ili sjedenje na tvrđoj podlozi.

-Čiste patike ili papuče: Za kretanje po domu. U spavaonu se ne ulazi u blatnjavim, mokrim i “mirisnim” gojzericama.

-Četkica i pasta za zube: Ovo se najlakše zaboravi.

-Pribor za higijenu: Sapun, peškir, češalj, pribor za brijanje i sl.

-Trenerka: Služi kao pidžama, za kretanje po domu ili kao sloj odjeće.

-Mali tranzistorskiradio-prijemnik s baterijama. (Ako baš ne znaš šta da staviš u ranac, a imaš viška slobodnog mjesta i dovoljno volje da ga tegliš uzbrdo).

-Svijeća i šibice.

-Tablete za dezinfekciju vode .

-Zaštitna krema protiv štetnog djelovanja sunčevih zraka.

-Kesa za smeče i prljavo rublje

Dodatna oprema za zimske i visoko planinske uslove:

-Šal i više pari rukavica: Tako da uvijek imaš bar jedne suhe rukavice.

-Gete Gete se pletu gusto-tvrdo od grube neobrađene vune. Štite od udara kamena, ogrebotina, vlage i slično. Nemaju stopalo, samo traku preko stopala noge.

-Gamaze: Štite noge od upadanja snijega, vode i blata u gojzerice. Ako ih nemaš, nogu od vode i snijega mogu zaštiti i obične plasticne kese između čarape i cipele-važno je da noga ostane suha.

-Dereze: Zupci za gojzerice koji olakšavaju kretanje po snijegu i ledu.

-Cepin: Služi za lakše uspinjanje padinom, za kopanje stepenica u snijegu i ledu te za osiguranje ili zaustavljanje kod poskliznuća.

-Sunčane ili lednjačke naočare: Za zaštitu od sunčanog sljepila. Neophodno moraju imati UV zaštitu.

-Oprema za osiguranje od posljedica pada, zamka i dva karabinera.

PLANINARSKE GAMAŽE I DEREZE

GAMAŠE

Gamaše pokrivaju dio noge od cipela do koljena. One služe tome da snijegne ne upada u cipele. Takođe, na manjim visinama, ako se planinar kreće kroz visoku travu, one mogu štititi od mokre trave, blata, upadanja kamenčića u cipelu, kao i od krpelja

DEREZE

Dereze su metalni dodaci za cipele koji sprječavaju klizanje po ledu. Planinarske dereze su predviđene za hodanje, a alpinističke za penjanje uz okomite stijene. Planinarske dereze nisu prikladne za okomito penjanje po ledu, već je za to potrebno imati specijalizirane dereze. Broj zuba na derezama može varirati od 4 do 15, a najčešće su one sa 12 zuba, kod kojih su 4 zuba na stražnjem dijelu, a 8 na prednjem (2 su okrenuta naprijed). Najbolje su dereze od čelika, ali za manje zahtjevne terene je moguće koristiti i one od aluminijskih legura, koje su i mnogo lakše. Dereze služe za sigurno i brzo hodanje po tvrdim snježnim i ledenim podlogama. Postavljaju se na cipele, na kojima moraju stajati čvrsto. Mogu se povezati trakama, gurtnama, prusicima ako su starijeg tipa, ili preklapanjem automatskog osigurača kod novijih modela. Razlikujemo: obične(univerzalne), polu-automatske i automatske dereze.

Automatske dereze se uglavnom stavljaju na plastične cipele ili na cipele koje imaju dodatak za postavljanje tih tipova dereza. Prave se od lakih metalnih legura. Od njih se očekuje da budu dobro urađene, čvrste, lahke, jednostavne za stavljanje skidanje i transport. Imaju 6-12 zubaca koji su oštre, a prilikom transporta zaštičuju. Mogu biti iz jednog ili dva komada. Dereze moraju dobro da su uz cipelu, koja se u njima ne smije pomjerati. One ne smiju biti suviše zategnite, da ne bi zaustavile cirkulaciju krvi i uzrokovale smrzavanje stopala, niti suviše labave, da ne bi spadale. Mogu se podešavati prema brojevima cipela. Dereze koje se koriste za penjanje leda i strmina imaju dva zuba okrenuta napred za lakše penjanje. Prije svake upotrebe moramo provjeriti ispravnost dereza i traka za vezivanje. Dereze se kače na ranac, gde se i nose. Prilikom transporta u nekom prevoznom sredstvu moraju imati zaštitu, da ne bi došlo do slučajnog povređivanja nekog člana tima ili do cijepanja nekog dijela opreme. U novije vrijeme kupuje se sa futrolom, a ko nema futrolu moze da ih ubode u parče stiropora i tako da ih trasnportuje.

ČEONA LAMPA I KARABINERI

ČEONA LAMPA

Za planinare, a pogotovo za alpiniste najprikladnija je takozvana čeona lampa. Kako joj ime kaže ova lampa stoji na glavi tako da su nam ruke slobodne za obavljanje drugih poslova po kampu ili noćnom planinarskom turom.

Slobodne ruke pružaju mogućnost planinarima/alpinistima da još po mraku krenu na uspon ili ako ih uhvati mrak pruža im mogućnost da izađu iz smjera ili da se vrate u kamp.

Posebna pogodnost nošenja lampe na glavi je ta da kuda okrenemo glavu tamo i osvjetljavamo prostor. U prodavnicama planinarske opreme možemo naći razne čeone lampe, sa običnim sijalicama, sa halogenim ili sa specijalnim led dijodama koje su jako štedljive, a sasvim dobro osvjetljavaju prostor. Jasno prema cijeni  je kvalitet pa ako često idemo na ozbiljne ture onda ne treba štedjeti.

 KARABINERI

Karabineri su sprave koje služe za spajanje užeta sa sidrištem, za osiguravanje, za navezivanje i za pravljenje raznih vrsta konstrukcija za dizanje, spuštanje, transport.

Karabiner je nezamjenjivi dio tehničke opreme i njen osnovni sadržaj. Vrlo veliki broj stvari u planinarstvu je moguće uraditi samo upotrebom užeta i karabinera uz posjedovanje dobrog sidrišta. Karabineri se prave od raznih vrsta čelika, aluminijumskih legura i legura titanijuma. Bitno je znati da se ovalni karabineri koriste u speleologiji i pri spasilačkim konstrukcijama, a da se tzv. HMS karabineri koriste prilikom osiguravanja i spuštanja. Karabineri koji se mogu zabraviti zovu se karabineri sa maticom ili matičnjaci.

Matičnjaci se uvek koriste kod osiguravanja, spuštanja i spašavanja. Matičnjake treba izbegavati u situacijama kada položaj i kretanje užeta mogu dovesti do njegovog trljanja i oštećenja. Matica na karabineru ne utiče na njegovu nosivost, već samo predstavlja sigurnost za slučajno otvaranje karabinera. Karabiner mora imati oznake izdržljivosti koju postavlja proizvođač.

Karabineri tipično drže minimalno 1500 Kq opterećenja. Nosivost karabinera se odnosi na položaj pri kome je on zatvoren i opterećen po dužoj osi, kada je otvoren i opterećen po dužoj osi i kada je otvoren po široj osi. 1karabiner iznosi približno 100 Kg.

ŠATORI

Šatori su obično sastavljeni od unutrašnjeg i vanjskog dijela, štapova koji ga drže, i klinova kojima je pričvršćen za tlo. Možemo izabrati i jednostavnije jednoslojne šatore, koji već za kraće kiše promoče.

Vanjski materijal: Za vanjski materijal šatora proizvođači koriste poliamid ili poliester. Poliamid je po svojim fizikalnim svojstvima malo čvršći dok je poliester otporniji na UV svjetlost. Od izbora ta dva materijala bitnija je njihova kvaliteta. Vanjski materijal ima na donjoj strani poliuretanski premaz koji osigurava vodonepropusnost materijala. Od debljine tog premaza ovisi i vodeni stupac (pritisak) kojeg materijal može izdržati. Vodeni stupac iznad 1000mm osigurava 100% vodonepropusnost (kiša) vanjskog materijala. Ako želimo 100% vodonepropusan šator, moramo izabrati onaj s lijepljenim šavovima. Šator bez lijepljenih šavova će nakon duže kiše sigurno promočiti (to djelomično možemo spriječiti dodatnom impregnacijom šavova). Neki modeli imaju dodatni aluminizirani sloj na unutarnjoj ili vanjskoj strani. Taj sloj osigurava određenu termičku zaštitu. Ako je na vanjskoj strani osigurava bolju otpornost na UV zrake, osim toga u takvom je šatoru i tamnije pa nas rano jutarnje sunce ne uznemirava dok večernje svjetlo u šatoru ne privlači radoznale poglede. Neki modeli imaju vanjski materijal koji je produžen do zemlje, što je korisno tamo gdje ne možemo zabiti klinove (npr. stjenovito tlo, snijeg), pa šator učvrstimo kamenjem, odnosno snijegom kojeg položimo na produžetak. Ti produžetci nam održavaju temperaturu u šatoru, a ako želimo prozračniji šator, jednostavno ih sklopimo.

Unutarnji materijal: Za unutarnji materijal korsit se zračni poliamid, poliester, pamuk ili mješavina. Bolji šatori imaju unutarnji materijal vodoodbojno impregniran što spriječava kondenzaciju koja nastaje na vanjskom materijalu da namoči unutrašnjost šatora.

Podni dio: Materijali za podni dio su od izdržljivog poliamida, poliestera ili polietilena. Prednost poliamida i poliestera je u maloj težini i volumenu. Za vodoodbojnost moraju biti premazani poliuretanskim premazom, a šavovi moraju biti vareni. Preporuča se da vodeni stupac za tlo šatora bude 1500mm ili više – zbog većeg pritiska na materijal jer na podu ležimo ili po njemu hodamo. Polietilenski podovi su također vodonepropusni, a koriste se kod jeftinijih modela šatora, odnosno tamo gdej težina i volumen nisu bitni.

Vrste šatora:

4 sezonski šatori – namijenjeni za korištenje tijekom cijele godine, pa i zimi kod niskih temperatura ili na snijegu. Konstrukcija i materijali su primijenjeni i za najneugodnije vremenske prilike – vrlo jake vjetrove, snijeg, kišu ili niske temperature. 3 sezonski šatori – namijenjeni su za kampiranje od proljeća do jeseni. Konstrukcija i materijali osiguravaju stabilnost i na najjačem vjetru te nepromočivost i kod učestalijih kiša. ljetni šatori – namijenjeni su kamapiranju, ljeti, uz more, odnosno za toplije krajeve gdje nema dugotrajnih padalina ili prejakih vjetrova.

Štapovi za šator: Štapovi su od fiberglasa ili od aluminija. Ako ćemo šator koristiti i pri jačem vjetru izaberimo onaj s aluminijskim štapovima. Aluminijski štapovi su nešto lakši i jači, ali skuplji. Kvalitetniji štapovi od fiberglasa primjereni su za uvjete gdje nema jakih vjetrova.

Klinovi za šator: Mogu biti aluminijski ili čelični. Aluminijski su laganiji ali se kod upotrebe lakše savijaju. Uobičajni čelični klinovi fi 5mm su za uobičajene uvjete dovoljno jaki.

Veličina šatora: Veličina, naravno, zavisi od namjene korištenja. Ako ćemo šator često nositi u ruksaku, moramo izabrati manji i lakši, za toliko osoba koliko će u njemu uistinu spavati. Predprostor je preporučljiv, ali u ovom slučaju on će biti manji. Ako će šator biti više dana postavljen na istom mjestu, bolje je da uzmemo takvog koji ima dovoljno prostora za prtljagu. Moramo provjeriti da li podloge za ležanje (karimati ili napuhavajuće podloge), svojim dimenzijama odgovaraju prostoru u šatoru. Osobe više od 190 cm, moraju izabrati šator koji ima spavaonicu dugu 210 cm ili više. Veličinu predprostora moramo izabrati prema svojim željama, no moramo znati da će u njemu, osim cipela biti i sva ostala oprema koju ne želimo imati u spavaćem dijelu (ruksak, pribor za kuhanje, mokra oprema…). Visina šatora je također povezana sa težinom, no moramo znati da je viši šator prostraniji.

Prozračnost šatora: Prozračnost šatora omogućavaju zračnici na vanjskom materijalu. Što ih je više i što su veći, šator je prozračniji. Važno je kako su zračnici izrađeni, jer inače mogu promočiti. Zračnici moraju biti smješteni na vrhu šatora, jer se tamo zadržava topao i istrošen zrak. Najprozračniji su šatori koji imaju ulaz s dvije strane.

Kondenzacija u šatoru: Kondenzacija u šatoru nastaje u uvjetima kad je vani hladno, a u unutrašnjosti šatora je zbog disanja vlažniji zrak. Pojavljuje se najprije na unutarnjem dijelu vanjskog materijala, povremeno i na unutarnjem materijalu. Kondenzata je ponekad toliko da kaplje. Uslijed kiše nije nužno da je šator promočio, moguće je da je došlo do kondenzacije. Kondenzacija je manja što se šator bolje prozračuje.

Konstrukcija šatora: Konstrukcije šatora se razlikuju po tome kuda se provlače šipke. Kod jednih one se nalaze u vanjskom, a kod drugih u unutarnjem materijalu. Razlika je kod postavljanja. Kod prvih najprije postavljamo vanjski dio i zatim na njega vješamo spavaonicu. To je bolje u slučaju kiše, jer spavaonica ostaje suha. Kod drugih prvo postavljamo spavaonicu i zatim preko nje napinjemo vanjski krovni dio. Što se tiče količine šipki, vrijedi pravilo, što ih je više to bolje,  jer je šator stabilniji.

Masa šatora: Kod nekih šatora je pored mase cijelog šatora navedena i minimalna masa. To je masa vanjskog i unutarnjeg dijela te štapova, što je dovoljno da šator stoji.

Šator ne iziskuje posebno održavanje. Prije sklapanja, očistimo ga vlažnom krpom ili sredstvom za čišćenje šatora (agresivna sredstva za čišćenje se ne smiju koristiti). Složimo ga kada je potpuno suh.

VREĆA ZA SPAVANJE

Vreće za spavanje s obzirom na punjenje, dijelimo na sintetičke i pernate. Vanjski materijali su u pravilu od poliamida koji štiti punjenje od vanjskih utjecaja, a unutrašnji materijali su kombinacija od 100% sintetike i 100% pamuka. Ako želimo što lakšu vreću, izaberemo za unutrašnji materijal sintetiku, a ako nam je važniji komfor, odlučimo se za pamuk.

Pernate vreće za spavanje namijenjene su nižim temperaturama, odnosno onda, kad nam je bitna težina i volumen. Najprikladnije su za krajeve s niskim temperaturama i malo vlage (visokogorje…), jer upravo na vlazi i mokrome otkazuju. Pri izboru obratimo pažnju na količinu i kvalitetu perja. Kvaliteta se izražava odnosom između paperja i perja: 75/25 – 75% paperja, 25% perja. Sintetičke vreće za spavanje: Sintetička punjenja su većinom napravljena od šupljih poliesterskih vlakana. Upravo činjenica da je svako vlakno šuplje, osigurava pored odlične izolacije i otpornost prema vlazi. Vlažna sintetička vreća za spavanje znatno će bolje izolirati od vlažne pernate.

Što znače temperature? “Ekstremna” je temperatura ona pri kojoj još ne dolazi do pothlađivanja. Naravno, sna pri toj temperaturi neće biti baš mnogo. “Prva komforna” je temperatura na kojoj će ugodno spavati oni, koji nisu previše osjetljivi na zimu. “Druga komforna” temperatura je namijenjena zimogroznima. “Maksimalna” je temperatura iznad koje će u vreći za spavanje biti prevruće. Pri tome podrazumijevamo temperature u šatoru, kada spavamo na odgovarajućem izolacijskom podmetaču, obučeni u dugo sportsko rublje. Različiti proizvođači različito navode temperature, primjeri:

-27/-16/-10/+22 = ekstremna/komforna/komforna/maksimalna -10/-3/+2 = ekstremna/komforna/komforna +10/+25 = ekstremna/maksimalna +10 = ekstremna

Vreće za spavanje: Temperaturni razredi i karakteristike Temperaturni razredi Razumijevanje temperaturnih razreda vreće za spavanje su rangirane u tri temperaturna razreda. Oni su istaknuti na proizvodu.

Prag 1 – Ugodno (Comfort) Donja granica pri kojoj osoba (mjereno za ženu mase do 60kg) može ugodno spavati na leđima i ne osjećati hladnoću.

Prag 2 – Ograničena ugoda (Limited comfort) Donja granica temperature pri kojoj osoba koja spava u vreći u savinutom položaju ne osjeća hladnoću (mjereno za muškarca mase 70kg).

Prag 3- Ekstremna (Extreme)                                                                                                                        Donja ekstremna temperatura pri kojoj je prisutan rizik pothlađivanja (mjereno za ženu mase do 60kg).

Temperaturne vrijednosti su sukladne EN standardima.

Temperaturne vrijednosti McKINLEY vreća za spavanje Temperaturne vrijednosti vreća za spavanje su relativne i služe za orijentaciju. Osjećaj topline ili hladnoće može varirati od osobe do osobe i ovisi o psihičkoj i fizičkoj spremi, te spolu. Uz odjeću u kojoj spavate, šator i prostirku na kojoj ležite, ono što ste jeli ili pili, te još niz drugih faktora utječe na ugodu spavanja.

Od laganih vreća za spavanje, do pravokutnih ili vreća u obliku mumije u ponudi ima visokokvalitetne vreće za svaku priliku. Bez obzira na razlike u izgledu, svaka je u potpunosti prilagođena svojoj namjeni. U ponudi pronaći će te pravog suputnika za noćenje u planinarskim domovima ili na otvorenom. Da bi vreća za spavanje ispunila Vaša očekivanja, prije kupnje se upoznajte sa najvažnijim osobinama vreća.

1. Kapuljača Vreća za spavanje je maksimalno topla samo ako se kapuljača može dobro zatvoriti. Čeoni greben je poseban prostor koji povećava udobnost i štiti nos, lice i čelo.

2. Toplinski ovratnik Ako radije spavate s otvorenom kapuljačom, obratite pažnju na to da je vreća opremljena sa širokim debelim grijaćim ovratnikom. Stavljamo ga oko vrata kao šal koji sprječava izlaz toplog i ulaz hladnog zraka u vreću.

3. Traka za prekrivanje patentnog zatvarača Kroz patentni zatvarač može ulaziti hladan zrak. Zbog toga mora biti pokriven trakom. Što je šira i deblja, bolja je. Ojačanja sprječavaju zapinjanje patentnog zatvarača.

4. Patentni zatvarač Ako patentni zatvarač prolazi cijelom dužinom vreće, možemo vreću potpuno otvoriti i koristiti kao prekrivač. Dvosmjerni zatvarač je vrlo upotrebljiv i koristan.

5. Prostor za noge Mora biti prostran da stopala i prsti ne pritišću vreću, jer bi time bili izloženi hladnoći.

6. Unutarnji materijal Koriste se umjetni materijali jer je pamuk pretežak i sporo se suši. Osim toga, umjetni materijali imaju bolja toplinska i izolacijska svojstva.

7. Vanjski materijal Koriste se umjetni materijali. Impregnacija i mikro vlakna dodatno štite vreću od vanjskih utjecaja.

8. Duljina Izaberite radije dužu vreću nego kraću. Ako je vreća prekratka glavom i nogama pritišćete rubove i izlažete se hladnoći. Prevelika vreća ne valja jer ostaje previše zraka kojeg treba grijati.

9. Kroj Ljudi koji nemirno spavaju trebaju nešto širu vreću. Kome ne smeta uža vreća, u prednosti je, jer je takva vreća lakša i brže se zagrije.Kod vreća za spavanje za temperature niže od pet stupnjeva Celzija, u obzir dolaze samo termo konstrukcije bez prošivenih šavova. Obratite pažnju na jednakomjeran sloj punjenja između gornje i donje strane, u suprotnom mogu nastati hladna mjesta prilikom okretanja.

SPREČAVANJE NESREĆE

Ako osjetite znakove umora i iscrpljenosti, odmorite se. Ako se osjećate iscrpljeno i poslije dužeg odmora, radije odustanite od svog cilja, vratite se po mogućnosti s pratnjom. Nosite uvijek propisanu i preporučenu opremu. Već kod planiranja i pripreme planinarskog uspona pokušajte predvidjeti moguće opasnosti. Uvijek se raspitajte kod lokalnog stanovništva (ako je to moguće) ili kod planinara koji su već bili na području gdje planirate ići o specifičnostima područja. U planine ne idite nikada sami. Prilikom planiranja vaše ture važan faktor je izbor partnera za planinarenje. Odluke „unatoč tome“ , „ma nema veze“ vrlo su opasne, a ponekad i presudne. Ako vam prijeti opasnost sklonite se na vrijeme, čuvajte svoju snagu, NE SRLJAJTE GLAVOM BEZ OBZIRA! PRVA POMOĆ U SLUĆAJU NESREĆE Dužnost je svakog planinara da ozlijeđenom ili bolesnom pruži pomoć na licu mjesta, prije dolaska liječnika, u skladu sa svojim znanjem, iskustvom i mogućnostima. Bit prve pomoći je ozlijeđenom sačuvati život i spriječiti pogoršanje stanja, držeći se određenih pravila ovisno o karakteru ozljede. Pružanje pomoći ne smije se odgađati već se treba snaći s onim što imamo, ujedno svladati strah, ostati priseban, pomoć pružiti brzo, ali ne brzopleto. Ne zaboraviti unesrećenog zaštiti od hladnoće kako mu se tijelo zbog mirovanja ne bi pothladilo. Najčešće nesreće u planinama su: * nesvjestica * šok * prijelom kosti i uganuće * krvarenje * rane * visinska bolest * sunčanica * toplotni udar * sunčano sljepilo * snježno sljepilo.

Ako je unesrećeni pri svijesti, treba mu dati zaslađene vode, alkohol se NE smije davati premda prividno grije, alkohol širi krvne žile i uzrokuje brže hlađenje tijela. Kad je nekom već loše, ne treba ga omamljivati, jer će mu tada, logično, biti još lošije. – nesvjestica – u slučaju nesvjestice unesrećenog moramo poleći na bok kako se ne bi ugušio vlastitom slinom, jezikom i ugrušanom krvlju, ne smije mu se davati nikakav napitak jer je refleks gutanja isključen; – šok – simptomi šoka su: bljedilo, brz puls, površno disanje, uznemirenost, nesvjestica; bez oklijevanja unesrećenomu treba glavu poleći na nisko uzglavlje, a ruke i noge podići gore, a ako je bez svijesti ili povraća, poleći ćemo ga na trbuh glavom okrenutom naniže i u stranu; – prijelom kosti i uganuće – prelomljenu kost treba imobilizirati; kao sredstvo za imobilizaciju može nam poslužiti kišobran, cepin, hodački ili skijaški štap, komad grane… kod uganuća ili iščašenja također treba napraviti imobilizaciju; – krvarenje – prije svega treba ga zaustaviti, ako krv brizga u mlazu treba pritisnuti iznad rane i sačekati da krv stane. Na ranu treba staviti dovoljno sterilne gaze i previti je, a ozlijeđenom dati zaslađene tekućine. Rane nikako ne ispirati niti dirati prstima; – visinska bolest – javlja se u visokim planinama zbog smanjene količine kisika i manjeg tlaka zraka; prepoznati se može po: glavobolji, slabosti, vrtoglavici i halucinacijama; odmah treba odustati od daljnjeg penjanja i pojesti nešto što će nam vratiti energiju i vratiti se na visinu gdje nema simptoma visinske bolesti; osjetljivost na visine smanjuje se postupnom aklimatizacijom; – sunčanica – prepoznati ćemo je po glavobolji i vrtoglavici nakon dugog hodanja po vrućini; oboljelog ćemo polegnuti u sjenu i staviti mu na glavu hladne obloge; preventivno treba izbjegavati uspone od 12-14 sati; – sunčano sljepilo – to je posljedica prevelike količine svjetlosti koja ulazi u oko; oči treba štititi sunčanim naočalama koje imaju UV-zaštitu, jer druge tamne naočale šire zjenice onda kad bi trebale biti skupljene; ukoliko se sljepilo pojavi, treba izbjegavati svaki izlazak na svjetlo i na oči staviti hladne obloge; sunčano sljepilo se može dobiti i zimi jer nema veze sa sunčevom toplinom; – prijelomi – znakovi prijeloma su: bol, nemogućnost pokretanja ozljeđenog uda, oteklina na mjestu prijeloma, deformitet uda (nije uvijek prisutan), ako postoji, siguran je znak prijeloma; ako je slomljeni ud deformiran, treba ga izravnati uzdužnim istezanjem; slomljena kost se mora imobilizirati prije prenošenja ili prijevoza ozlijeđenog; kod otvorenih prijeloma ranu treba pokriti sterilnom gazom i imobilizirati u zatečenom položaju; – Iščašenje je ozljeda kod koje zglobna glavica izlazi iz zglobne čašice, zglob je izobličen i bolan, svaki pokušaj kretanja nailazi na otpor i bol; prije prijevoza do bolnice treba imobilizirati zglob u položaju u kojem je zatečen i ne pokušavati sami namjestiti zglob; – Uganuće – je ozljeda ligamenata i zglobne čahure nastale zbog naglog pokreta u zglobu, najčešće se događa u gležnju; javlja se oštra bol, a potom i oteklina zgloba; tegobe se mogu ublažiti hladnim oblogama, noga treba mirovati u povišenom položaju; u težim slučajevima potrebna je liječnička pomoć. Imobilizacija-je postupak kojim se ozljeđeni dio tijela stavlja u stanje mirovanja. U okviru prve pomoći provodi se privremena (transportna) imobilizacija. Njena svrha je spriječiti pogoršanje ozljede i smanjiti bol tijekom prijevoza do bolnice. Indikacije za imobilizaciju su: prijelom kost, iščašenje, opeklina, smrzotina, zmijski ugriz, prignječenje uda… Šok– u medicinskom smislu znači –po život opasno stanje poremećene cirkulacije krvi koji mogu imati različite uzroke i mehanizme nastanka, a to su: veliki gubitak krvi, teške ozljede, opsežna opeklina, prignječenja udova, strijelne ozljede, ozljede trbuha, prsnog koša, alergijske reakcije, srčani infarkt, sepsa, veliki gubitak tjelesne tekućine. Bol i strah potpomažu razvoju šoka. Znakovi šoka su: koža je blijeda i hladna, orošena ljepljivim znojem, usne i prsti mogu biti modri, puls je ubrzan, disanje ubrzano i površno, osjećaj hladnoće, žeđ, mučnina i ponekad povraćanje, nemir i uzbuđenost koji s pogoršanjem šoka prelazi u apatiju nezainteresiranost, bolesnik više ne zapomaže, a pogled mu je odsutan. Strujni udar-udar groma nastaje kad se osoba uključi u strujni krug. Posljedice mogu biti bezazlene ili kobne. Mokra ili vlažna koža ima manji el. otpor što pogoršava posljedice strujnog udara. El. struja prouzrokuje oštro ograničene opekline, prolasci struje kroz srce ili mozak mogu izazvati trenutnu smrt. -Postupak– unesrećenog treba što prije osloboditi iz strujnog kruga, pritom pazeći na svoju sigurnost. Ako je unesrećeni bez svijesti treba provjeriti disanje i krvotok i po potrebi započeti mjere oživljavanja, onesviještenog koji diše okrenuti na bok, s opeklinama postupiti kao što nalaže pomoć kod opekotina. Besvjesno stanje-mogu biti bezazlena ili vrlo teška stanja. Ako naiđemo na čovjeka koji nepomično leži ili se u našem prisustvu srušio na tlo, lagano ćemo ga protresti i upitati npr: «Što se dogodilo, čujete li me, kako se zovete?». Kod plićeg gubitka svijesti onesviješteni može pomicati pojedine dijelove tijela ili povraćati, ako nema nikakvih reakcija osoba je u najdubljem gubitku svijesti (koma). -Postupak– pozvati liječničku pomoć, provjeriti disanje i krvotok i po potrebi započeti postupkom oživljavanja. Ako diše postaviti ćemo ga u bočni položaj, pokriti ga, da se sprijeći pothlađivanje i nikako ga ne ostaviti samoga. Oživljavanje(reanimacija) -prestanak disanja i srčanog rada ne mora značiti definitivnu smrt. takve osobe možemo u nekim slučajevima povratiti u život postupkom oživljavanja. Oživljavanje podrazumijeva umjetno disanje i masažu srca. Prestanak disanja i rada srca organizam ostaje bez kisika, što dovodi do odumiranja stanica. Moždane stanice odumiru prve, već za nekoliko minuta. Samo unutar tog kratkog vremena ima smisla pokušati oživljavanje. -klinička smrt to je stanje neposredno nakon prestanka disanja i srčanog rada, a prije odumiranja stanica, kada je još moguće postupkom reanimacije oživjeti osobu. -cerebralna (moždana) smrt – to je odumiranje moždanih stanica, nastaje nakon nekoliko minuta po prestanku disanja ili rada srca. Ovo je nepovratan proces. – Postupak – dati umjetno disanje i masažu srca, što prije pozvati prvu pomoć

SAVJET: Prilikom pružanja pomoći u planini NIKADA NE ZABORAVITE NA VLASTITU SIGURNOST! ZAPAMTITE: Ukoliko se u planini dogodi nesreća, GSS se obavještava na slijedeći način: • na telefon Državne uprave za zaštitu i spašavanje ( Policija )  122 • na svim obavještajnim tačkama GSS (najčešće su to opskrbljeni planinarski domovi), koje su vidno označene natpisom i znakom GSS

Preporučuje se da obavijest o nesreći daje svjedok nesreće jer će najbolje moći odgovoriti na pitanja u vezi nesreće. On treba dati slijedeće podatke: • svoje ime, prezime, adresu i telefon • ime, prezime, adresu i telefon unesrećenog • kada se nesreća dogodila i kakve su ozljede • gdje se unesrećeni nalazi (što tačniji opis pristupa do mjesta nesreće) • što je već poduzeto i tko je još obaviješten

VISINSKA BOLEST

Visinska bolest je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri boravku na visokoj nadmorskoj razini. Obično se javlja iznad 2500m n/v, često pri brzom usponu koji ne dozvoljava tijelu prilagodbu. U većini slučajeva radi se o blagom poremećaju koji uključuje glavobolju, gubitak apetita i mučninu i ne zahtijeva liječničku intervenciju. Zbog učestalosti blagog poremećaja mnogi smatraju kako je glavobolja na visini ˝normalna˝. Rijetko napreduje u teži oblik, moždani i plućni edem koji može biti smrtonosan, osobito ako se ne prepozna. Najbolji način sprječavanja visinske bolesti jest spor uspon pri čemu se ostavlja dovoljno vremena za aklimatizaciju. Liječenje visinske bolesti podrazumijeva prestanak daljnjeg uspona te silazak, osobito ako simptomi ne prolaze ili se pogoršavaju. Kisik i lijekovi služe kao pomoć pri silasku.

Nadmorska razina se može podijeliti u nekoliko kategorija: – srednje visoka nadmorska razina (1500-2500 m n/v): mogu se primjetiti  fiziološke promjene. Zasićenje arterijske krvi kisikom je veće od 90%. Visinska bolest je moguća, ali rijetko; – visoka nadmorska razina (2500-3500 m n/v): visinska bolest česta kod brzog uspona; – vrlo visoka nadmorska razina (3500-5800 m n/v): zasićenje arterijske krvi kisikom je manje od 90%; Prmiječen manjak kisika u krvi (hipoksemija) tijekom napora; – ekstremna visina (iznad 5800 m n/v): primječen manjak kisika u krvi tijekom mirovanja; pogoršavanje visinske bolesti usprkos aklimatizaciji. Duže preživljavanje teško je moguće.

Normalne promjene na visini Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj razini iskusit će određene promjene koje su posljedica normalne prilagodbe na visinu: – ubrzano disanje (hiperventilacija) – kratkoća daha (nedostatak zraka) tijekom fizičkog napora – učestalo mokrenje – promjena uzorka disanja tijekom noći – često buđenje tijekom noći – čudni snovi, noćne more

Čimbenici rizika Na razvoj visinske bolesti utječe brzina uspona, nadmorska visina, visina na kojoj planinar spava te individualna osjetljivost. Dobra tjelesna kondicija ne djeluje zaštitno, a pojačani tjelesni napor na visini povećava mogućnost obolijevanja. Genetski čimbenici također su odgovorni za visinsku bolest. Većina prethodno postojećih bolesti kao što su kronična opstruktivna bolest pluća ili dijabetes same po sebi ne povećavaju rizik.

Predviđanje visinske bolesti Liječnici ne mogu predvidjeti kod koje osobe će se razviti visinska bolest. Prethodna iskustva osobe s boravkom na visini dobar su vodič, ali postoje iznimke. Bilo kakvi testovi na morskoj razini upitno su korisni u ovu svrhu.

Smrtnost Smrtnost od visinske bolesti općenito je niska. Smrtni slučajevi planinara u Nepalu događaju se u 0.014% slučajeva, a od toga 0.0036% uzrokovano je visinskom bolešću. Kod Britanaca koji su se pokušali popeti iznad 7000m n/v visinska bolest je uzrokovala smrt u 17% slučajeva. Sprječavanje visinske bolesti Tijelo izloženo visinskom manjku kisika (hipobarična hipoksija) prilagođava se, što je poznato kao aklimatizacija. Svrha ove prilagodbe je poboljšanje dostave kisika. Aklimatizacija se najbolje postiže sporim usponom čime se dozvoljava tijelu prilagodba prije uspona na veće razine i smanjuje rizik od teških oblika visinske bolesti. Iako je spor uspon općenito pravilo, neke osobe se mogu uspeti brzo bez ikakvih simptoma. Iznimno je važno biti fleksibilan prilikom planiranja uspona te ostaviti dovoljno vremena za prilagodbu i oporavak ako se poremećaj razvije. SAVJET – preporuke za aklimatizaciju: – iznad 3000 m visinu na kojoj se spava povećavati samo 300-600 m na dan – iznad 3000 m je potreban odmor od jednog dana za svakih 1000 m daljnje visine – brzina aklimatizacije razlikuje se od osobe do osobe – ako je moguće, treba izbjegavati letove ili vožnju direktno na visoke razine – ako se na visoku nadmorsku razinu dolazi direktno avionom ili autom potrebno je prvi dan izbjegavati tjelesne napore i daljnji uspon – ˝penji se visoko, spavaj nisko˝ – ako simptomi ne prolaze odgodi daljnji uspon – ako se simptomi pogoršavaju spusti se sto prije Većina prilagodbe događa se u prvih 1-3 dana na određenoj visini, ali to varira kod pojedinaca. Potpuna aklimatizacija traje mnogo duže. Ne postoje pouzdani čimbenici za predviđanje dobre aklimatizacije, osim dobre volje pojedinca za slušanje vlastitog tijela. Lijekovi, npr. Acetazolamid, se mogu koristiti prije uspona kod sklonih osoba te kad je uspon neizbježno visi od planiranog. Nekoliko istraživanja pokazalo je značajno smanjenje simptoma akutne visinske bolesti profilaktičkom uporabom 350-500 mg acetazolamida dvaput dnevno. Manje doze (125 mg dvaput dnevno) ublažuju simptome i smanjuju mogućnost nuspojava. Liječenje acetazolamidom je potrebno početi najmanje jedan dan prije uspona i nastaviti dok se ne postigne odgovarajuća aklimatizacija. Najčešće nuspojave ovog liječenja su trnci (parestezija) i pojačano mokrenje, ali se obično dobro podnose. Deksametazon (4 mg svakih 6 sati) smanjuje pojavu i težinu akutne visinske bolesti iznad 4000 m. Niže doze ili ista doza dana svakih 12 sati manje su učinkovite. Liječenje počinje nekoliko sati prije uspona. Ovo nije prvi lijek izbora zbog niza mogućnih nuspojava. Ipak, može biti koristan kod osoba koje se moraju naglo uspeti, vrlo su sklone razvoju akutne visinske bolesti ili su alergične na acetazolamid. Zlatna pravila visinske bolesti 1. Posve je normalno razviti visinsku bolest. Nije potrebno i umrijeti od nje. 2. Svaka bolest na visini iznad 2500 m je visinska bolest dok se ne dokaže suprotno. 3. Nikad se ne penji na veću visinu ako imaš simptome akutne visinske bolesti. 4. Ako se simptomi akutne visinske bolesti ne povlače nakon 24-48 sati ili se pogoršavaju potreban je hitan silazak. Ne smije se čekati jutro. Potreban je silazak bar do zadnje visine gdje si se osjećao/la dobro nakon ustajanja. 5. Osobu sa simptomima visinske bolesti ne smije se ostavljati samu.