3GLAV | Krov Yugoslavije
Pokušaj da provedene dane na Triglavu pretočim u dopadljiv i čitak putopis, u konačnici se pretvori u hrpu nestrpljivih riječi koje se međusobno sapliću i prepiru koja od njih će prva doći na red, pa mi rečenice gube smisao. Na kraju ostaju isfiltrirani samo uzdasi oduševljenja, koje je teško sažeti u tekst.
Preporuka da je najbolje sjesti i pričekati par dana da se doživljeno i proživljeno složi, emocije smire i euforija smanji, bila je neučinkovita. Prošlo je deset dana od našeg uspona na Triglav, a u glavi još uvijek osjećam tutnjavu sjećanja – sjećanja na nešto za šta ne postoji ni brojčana ni opisna ocjena, nešto što trebaš sam da doživiš i proživiš.
‘Pot čez Prag’ bila je ruta koja je izabrana za uspon na Triglav, a započinje nekih hiljadu metara od Aljaževog doma. Još na putu ka Aljaževom domu nismo ostali uskraćeni ljepota koje su se mijenjale sa nadmorskom visinom. Iz nižih dijelova, kojima su vladale neopisive zelene nijanse i mirisne bukove šume, prelazili smo u višlje dijelove gdje je zelena bila smjenjena sivim, ali ne manje lijepim okruženjem. Prvi znakovi strahopoštovanja javili su se u dolini Vrata nakon prelaska triglavske Bistrice. To je bilo prvo suočavanje sa velikim kamenim triglavskim gromadama, ujedno i prvi oštriji uspon koji je osiguran sajlama i klinovima.
Ono što je tokom cijele ture bilo upečatljivo jeste bezbroj spomen ploča, koje se više ne postavljaju jer imaju demoralizirajući efekat na planinare. Moje mišljenje je da više imaju efekat upozorenja, jer opasnost na stazama je konstantno prisutna i sasvim je malo mjesta za opuštanje.
Zbog visoke temperature, uspon je bio spor sa čestim pauzama. Kako bi pridobili vrijeme na svoju stranu, od mjesta križanja sa Tominškovom stazom odlučili smo bez interupcija nastaviti koračati do Kredarice, koja je bila predviđena kao prvi „chek point“. Kredarica (2515 m.n.v.) je najposjećeniji i najfrekventniji planinarski dom u Sloveniji.
Opijeni ljepotom Triglava, ali i umorom, um se posve pokorio planini i kao u polu-snu nastavili smo koračati od Kredarice do vrha. Još jedan korak, stotine, hiljade njih, a svaki prvi, novi, svaki bitan, svaki nas približavao cilju. Sama staza je vrvila životom, nebrojeno mnogo planinara se slijevalo kako iz smijera Kredarice tako i iz susjedne Planike.
I eto nas 😀 nakon sat i pol uspona od Kredarice ispred nas se ukazao dugo očekivani Aljažev stup. Napokon – KROV JUGOSLAVIJE. Jedino što vam je u takvim momentima potrebno je tišina. Ona prava tišina koja govori sve. Pogled su nam na momente zaklanjali tamni oblaci, najavljiujući nevrijeme. Međutim, te sam oblake doživjela kao dodatni efekat cijeloj situaciji – masivu su davali još veću mistiku. Triglav je planina sposobna da vas iz adrenalinskog stanja “prešalta” u neko medaitativno stanje, sposoban je da izazove strah, a neposredno iza toga da u vama probudi hrabrost. Zaista je krio mnogo tajni. Izgledalo je kao da se protezao u tri dimenzije – u nebu, na zemlji i u podzemlju. Možda je zbog toga i dobio svoje ime.
Svaki korak koji smo napravili na njegovim usponima i padinama vrijedan je milion riječi, koje se teško mogu prenijeti na papir.
“Mountaineering is meaningless, like life itself. Therefore its magic will never die.”
Tekst poslala : Raindance_maggie (Instagram profil)
